Neće grom u koprive

Neće grom u koprive

Nadrealizam u filmu postignut je uporabom dijaloga koji bizarnošću često nalikuju montipajtonovskom tipu komunikacije i prikazuje likove kao prilično pomaknute osobe. Njih sjajno utjelovljuje zvjezdani niz srpskih i bosanskohercegovačkih glumaca

U zadnje vrijeme srpskom filmu ne cvjetaju ruže, a niz filmova iz komšiluka dobio je vrlo loše kritike, pa situacija podsjeća na onu u kojoj se nalazio hrvatski film u devedesetima. U takvim okolnostima film scenariste i redatelja Miloša Radovića Mali svijet hvalevrijedno je ostvarenje. Njegov ukupni domet nije visok, ali ambicije mu doista jesu takve i povremeno dosežu svoj cilj. Iako se radi o narativnom filmu u kojem se poštuju uzročno-posljedične veze, ugođaj filma je nadrealističan. To je manje posljedica njegove komplicirane vremenske strukture, a više načina na koji se priča razvija. Naime, cijeli tok radnje pokrenut je nizom bizarnih slučajnosti. Filipu lopov ukrade mobitel te zahvaljujući nizu slučajnosti njegova žena pomisli da ju Filip vara. Policajac na motoru koji vozi uhićenog lopova pogine na bizaran način, a lopova preuzmu dva policajca u automobilu. Sasvim slučajno oni na autocesti sretnu nadrogiranog i razočaranog Filipa i tada slijedi bizarni, urnebesni vrhunac filma.

Osjećaju nadrealizma pogoduju i neki motivi koji naglašeno napuštaju logiku stvarnosti. Tako vrlo često okolinu u kojoj se kreću likovi pogađaju gromovi iz vedra neba i prijete njihovim životima, a vrlo bizaran jest i motiv autoceste na kojoj se nađu glavni likovi. To je autocesta kojom ne putuje niti jedno vozilo osim onih u kojima su likovi filma, a nejasno je i kuda ti likovi zapravo idu. Naravno, oni zapravo ne idu nikuda, nego je autocesta svojevrstan zrakoprazan nadrealistično-simboličan prostor.

NADREALISTIČKA KOMIKA

Nadrealizam u filmu postignut je i uporabom dijaloga koji svojom bizarnošću često nalikuju montipajtonovskom tipu komunikacije i prikazuje likove kao prilično pomaknute osobe. Njih sjajno utjelovljuje zvjezdani niz srpskih i bosansko-hercegovačkih glumaca (Lazar Ristovski, Bogdan Diklić, Miki Manojlović, Branko Đurić Đuro), koji su dobili uloge po principu type-castinga. Svaki od njih igra tipičnu ulogu - Đurić je prostodušni vragolan, Manojlović ekscentrični mračnjak, Ristovski prgavi šef, a Diklić zbunjeni blesan. Njihovi nastupi spašavaju film, jer tendencioznoj i najčešće promašenoj nadrealističkoj komici daju uvjerljivost. Dijelovi filma u kojima ta komika najbolje funkcionira jesu scena u kojoj grom udari u policijski auto te spomenuti urnebesni završetak. Međutim, u većem dijelu filma Radovićev pokušaj stvaranja linčovsko-montipajtonovskog nadrealizma ostavlja okus prenapregnutog pokušaja kopiranja velikana te rezultira dojmom previše očite iskonstruiranosti.

No, Radović ovim filmom nije htio napraviti samo čisti nadrealistički cirkus, nego nešto njime i poručiti. Slučajnosti koje pokreću radnju, simbolika autoceste bez početka i kraja, motiv gromova iz vedra neba te okvirni motiv djeteta koje ne zna hoće li se roditi upućuju na želju autora da kaže nešto o čudnovatoj ulozi sudbine u našim životima - ona nekome nešto donese, nekome oduzme, a naše je samo da nemoćno čekamo kada će nas udariti. Iako se ta poruka upečatljivo provlači kroz radnju, završna poanta koju je u finalu filma trebala dobiti u potpunosti je promašena, jer se u epilogu film iz cinične burleske pretvori u sentimentalnu ljubavnu pjesmicu - dug utjecaju praške škole.

Juraj Kukoč