Kamerom kao perom

Kamerom kao perom

Ne moramo otkrivati skrivene poruke ili važne filozofske misli, mudrije je jednostavno uživati u potezima osebujna pjesnika koji se umjesto perom koristi filmskom kamerom

Suvremeni art-film često je tematski usmjeren analiziranju čovjekova otuđenja, razmatranju drastična sraza njegovih urbanih neuroza i vječnih ciklusa blagotvorne prirode. Dakako, nisu svi autori podjednaki uspješni u takvim nastojanjima, mnogi zaglibe u patetičnim narativnim plićacima ili se njihovi likovi izgube u svojim unutarnjim previranjima, ali za osebujna iranskoga redatelja Abbasa Kiarostamija slično se ne može reći. Nakon svjetskoga uspjeha Mirisa trešnje (Zlatna palma ex aequo 1997), Kiarostami dvije godine poslije režira film Odnijet će nas vjetar, meditativnu priču o inženjeru (Behzad Dourani) koji sa skupinom prijatelja doputuje iz Teherana u ruralno područje na sjeveru Irana. Tijekom njihova boravka u selu ne saznajemo pravi razlog dolaska, radnja je usmjerena ponajprije praćenju djelovanja inženjera, upoznavanju sa životima mještana i njihovim uobičajenim aktivnostima, kao i povećanu interesu koji iskazuje prema lokalnoj starici na umoru.

Kiarostami izlaže priču iznimno jednostavnim i učinkovitim stilom, takvim da će mnogi gledatelji vjerojatno pomisliti kako bi i sami nešto slično mogli izvesti. Njegovi dugački, pažljivo komponirani i likovno iznimno dojmljivi kadrovi (direktor fotografije Mahmoud Kalari) pobuđuju poetske ugođaje u tretiranju sprege čovjeka i prirode. Kiarostamiju pritom nije bitan tijek fabule i pripadajuće uzročno-posljedične veze, a da konkretne stvari nisu važne, možemo zaključiti i po tome što ništa od toga ne uspijevamo saznati. Nisu nam poznati razlozi i ciljevi dolaska inženjerove grupe, nije nam poznata uloga gospođe s kojom svakodnevno komunicira mobitelom, pa čak ni identiteti njegovih prijatelja (tijekom cijeloga filma ne vidimo im lica).

Bogatstvo Kiarostamijeva filma očituje se u vještu kombiniranju detalja, naizgled zanemarivih kamenčića koji skladno spojeni stvaraju filozofsku potku funkcioniranja mozaika cjelokupne prirode. Njegova kamera ima dovoljno vremena za praćenje nezaustavljivih životnih aktivnosti i prirodnih rituala. Kadrovi seoske kućice s pripadajućim dvorištem, koji upućuju na mučno iščekivanje staričine smrti, ritmički se izmjenjuju s kadrovima iskapanja grobne rake, iako nije izričito navedeno komu je ona namijenjena. Lijeno kretanje kornjače preko ploče nadgrobnoga spomenika i opušteno lelujanje plodnih žitnih polja vizualno se suprotstavlja kaotičnim aktivnostima marljivih insekata koji s naporom dopremaju hranu u podzemne smočnice. Jedan narativni motiv stalno se ponavlja tijekom cijeloga filma. Nakon što inženjeru zazvoni mobitel (uglavnom stalno komunicira s istom osobom), on brzo sjeda u automobil i vozi se na obližnju uzvisinu jer jedino s toga položaja može kvalitetno voditi razgovor. Taj prilično duhovit ritual ima dvostruki učinak. S jedne strane ujednačenim ponavljanjem asocira na ritmičnost prirodnih procesa, dok istodobno pruža gotovo ironičan komentar o beznačajnosti čovjekovih sitnih interesa prema zakonima veličanstvene prirode koja ga okružuje. Na kraju filma inženjer baca u rijeku ljudsku kost koju odnosi vodena struja i tada ćemo se vjerojatno zapitati koji je smisao toga kadra. Možda ne moramo otkrivati skrivene poruke ili važne filozofske misli, mudrije je jednostavno uživati u potezima osebujna pjesnika koji se umjesto perom koristi filmskom kamerom.

Elvis Lenić