Art-meditacija

Art-meditacija

Kakve su osobe bombaši-samoubojice - dobrovoljci, volonteri za smrt zbog ideje veće od života; fanatični idealisti ili individue isprana mozga; anonimni junaci, poremećeni introverti ili izmanipulirane žrtve; motivi su kojih se u Umrijeti za... pokušava dotaknuti i Santosh Sivan, prikazujući zbivanja i pripreme jedne djevojke - ’bombe koja misli’, na atentat i to iz njene perspektive; propitkujući njene misli i borbu sa vlastitom savješću u danima pred smrt; nastojeći da i gledatelj iskusi osjećaj bivanja na rubu života i smrti - stvari ovog svijeta čineći življim i dragocjenijima u prolaznosti posljednjih trenutaka; i na taj način u prvi plan stavljajući osobni, intimni, unutarnji rat junakinje radije negoli golu akciju zadanog joj atentata.

Stoga je Santoshov film čista meditacija, kontemplativni art o najdubljim čovjekovim konfliktima; čiji spori ritam tendira naglasiti zastajkivanje pred ljepotom prirode i trenutka; sve podcrtavajući dramatično rabljenom fotografijom koja efektno balansira poetsko i brutalno; te introspekciji junakinje koju Santosh naglašava simbolističkim propitkivanjem elemenata, posebice vode. Riječ je stoga o djelu koje zavarava prag očekivanja gledatelja - unatoč odabranoj temi radije razrađuje njen lirski negoli epski element; unatoč raskošnoj ljepoti i snazi vizualnog, tendira realističnosti (u tu svrhu osim mlade Ayeshe Dharker u filmu glume mahom naturščici) a ne komercijalnosti. I, iako bi se redatelju (ujedno i scenaristi i snimatelju filma) svakako mogla zamjeriti sporadična prenaglašena melodramatičnost i aura svojevrsne naivnosti kakva ga okružuje, ujedno mu, dualno, upravo ona daje specijalnu čistoću i snagu - svježinu, tako neophodnu u dominantnoj holivudskoj kinematografiji.

Katarina Marić