Vruća tema za hladne glave

Vruća tema za hladne glave

Kada se osvrnem na rezultate skupa, držim da je bio vrlo zanimljiv. Zbornik skupa bit će, uvjerena sam u to, privlačan svim povjesničarima koji se bave dvadesetim stoljećem i vjerujem da će se njime dosta koristiti

U Matici hrvatskoj potkraj travnja održan je prvi znanstveni skup posvećen 20. stoljeću s temom Hrvatska politika. S tim povodom razgovarali smo s Mirom Kolar, članicom Organizacijskog odbora toga skupa.

Kako je došlo do pokretanja znanstvenoga skupa posvećena hrvatskoj politici u 20. stoljeću?

— Inicijativu za organizaciju skupa dao je prof. dr. Ljubomir Antić. Matica hrvatska kao organizator skupa poslala je poziv na adrese velikoga broja povjesničara koji se bave političkim zbivanjima, u kojem je između ostalog pisalo: »Matica hrvatska primjereno je mjesto na kojem bi se tražio odgovor na pitanje kakva je bila Hrvatska dvadesetog stoljeća te smo odlučili pripremiti nekoliko znanstvenih skupova na kojima bi se o tome raspravljalo. S obzirom da je politika davala okvir svemu, smatrali smo logičnim započeti s naslovom Hrvatska politika u dvadesetom stoljeću.« Ja sam dobila poziv jer vodim znanstveni projekt Gospodarstvo i politika u 20. stoljeću. Osim prof. Antića u organizacijskom smo odboru bili Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske, Nada Kisić-Kolanović iz Hrvatskog instituta za povijest i ja.

Teme skupa sastavio je organizacijski odbor, no u konačnici su neki od prijavljenih autora ponešto izmijenili naslove svojih izlaganja. Da smo uspjeli realizirati sve svoje zamisli, skup bi možda donio bolji pregled političke povijesti 20. stoljeća i dao bolje odgovore na zacrtana pitanja. Ovako, pitanja su postavljena, problemi su otvoreni, ali ih nismo mogli zatvoriti. Netko bi rekao da to i nije zadaća povjesničara.

Kako bismo dobili što objektivniju sliku političke povijesti 20. stoljeća, željeli smo da na skupu sudjeluju povjesničari svih političkih opcija. Izbor takva načina rezultirao je slabijim zanimanjem povjesničara, što mislim da je uistinu šteta. Rrazgovorima smo naime mogli riješiti neka pitanja, jer bez dijaloga nema ni sinteze ni zaključka.

Kada se osvrnem na rezultate skupa, držim da je bio vrlo zanimljiv. Zbornik skupa bit će, uvjerena sam u to, privlačan svim povjesničarima koji se bave dvadesetim stoljećem i vjerujem da će se njime dosta koristiti.

Vaš rad nosio je naslov Hrvatska u prvoj Jugoslaviji — bitne značajke položaja te je li na djelu bila kriza vlasti ili države. Kako biste ukratko opisali to razdoblje?

— U radu bavila sam se gospodarskim krizama, ali i parlamentarnim životom, i onda sam konfrontirala situaciju u zemlji sa pritiskom kriznih zbivanja koja su se odvijala u Europi između 1918. i 1940, s jedne strane bujanje nacionalsocijalizma i fašizma u Njemačkoj, a s druge jak utjecaj boljševizma. Kada sam sve te vanjske i unutarnje utjecaje uzela u obzir, dobila sam rezultat da je Hrvatska bila područje prelamanja permanentnih kriza na hrvatskoj i na regionalnoj razini. Kriza nije morala biti u cijeloj Hrvatskoj istovremeno, ali kad se sve to složi, dobiva se silna nestabilnost na svim područjima, što je onemogućavalo raspravu i rješavanje vitalnih problema. Uloga Beograda bila je kobna. Kralj Aleksandar Karađorđević bio je autokrat i diktator i prije no što je proglasio diktaturu te nije bio voljan upoznati probleme ovoga područja i rješavati ih, što je rezultiralo stalnim napetostima. Stjepan Radić prepoznavao je te napetosti, no nije istupao dovoljno diplomatski te je njihovim netaktičnim iznošenjem u javnost još više zagrijavao političku scenu.

Ono što su Hrvati tada htjeli bila je autonomija, koju su imali do 1918, odnosno vlast u unutrašnjoj upravi, sudstvu, prosvjeti i bogoštovlju, koju su ulaskom u zajedničku državu izgubili, jer se sve rješavalo u Beogradu. Tako je uglavnom ostalo i do raspada Jugoslavije 1990.

Zašto je duljina predavanja na Skupu bila ograničena na dvadeset minuta?

— Do trajanja izlaganja od dvadeset minuta došlo se čisto matematičkim putem. Predviđeno trajanje skupa bilo je tri dana, a imali smo dvadeset i dva prijavljena rada. Dvadeset minuta vrlo je kratko vrijeme, posebice za velike teme koje su na skupu obrađene, što iziskuje da svaka riječ bude maksimalno iskorištena.

Kako kao povjesničarka gledate na odnos politike i ideologije...

— Ideologija dugo nastaje i dugo živi, a politika ima kraća razdoblja mijenjanja i metamorfoza. Republika Hrvatska zasnovana je na ideologiji da je to država Hrvata i drugih građana koji žive na njezinu području. Danas ideologija s kojom je stvorena hrvatska država dolazi u raskorak s globalizacijom, a mnogi Hrvati još nisu dovoljno svjesni svoje narodnosti zbog utapanja u globalističku ideologiju, što je velika opasnost.

Kako se procesi globalizacije odražavaju na povjesničare?

— I povjesničari postaju sve više globalisti. Na Odsjeku za povijest više se predaje primjerice američka povijest, no povijest nastanka fašizma. Povijest udaljenih krajeva postaje zanimljivija od povijesti Hrvata i naših susjeda koja je vitalna za nas. Previše je povjesničara koji su svjetskog uvjerenja u odnosu na one koji se bave narodnom poviješću, poviješću naroda i poviješću Hrvata, izuzev razdoblja do 1102, kad su Hrvati imali svoju državu. Nakon 1102. Hrvati gube vlastitu državu i uklapaju se u povijesti susjednih država, pa prema tim povjesničarima hrvatske povijesti nema do 1990. Ako se prema hrvatskoj povijesti ne postavimo kao Vjekoslav Klaić, koji je rekao da su hrvatski staleži održali državnopravnu tradiciju, onda zapravo nemamo hrvatske povijesti. Netko je morao održavati ideju hrvatske državnosti.

Koji su najveći problemi s kojima se sreću povjesničari koji pišu o Hrvatskoj u 20. stoljeću?

— Ilustrirat ću odgovor vlastitim primjerom. Godine 1982. Institut za istoriju Vojvodine iz Novoga Sada objavio je moju knjigu Položaj radničke klase u Sremu od 1918 — 1941. Građa kojom sam se koristila za pisanje te knjige nalazi se u zagrebačkim arhivima jer je Srijem u to vrijeme pripadao Savskoj banovini. Jednostavno rečeno, tko ima građu, taj piše povijest. Veliki je problem za povjesničare koji pišu hrvatsku povijest 20. stoljeća što se najrelevantnija građa iz toga razdoblja nalazi u beogradskim arhivima.

U povijesti 20. stoljeća postoji masa tema koje nismo ni dotaknuli. Od tema vezanih uz pojedine obitelji kao što je primjerice obitelj Lorković — Blaž Lorković bio je prvi predavač političke teorije na Zagrebačkom sveučilištu, a njegov potomak skončat će 1944. u puču Lorković-Vokić — pa do proučavanja djelovanja društvenih organizacija kroz čiji se rad može vidjeti zašto ne postoji cjelovitost, odnosno zašto se sve dijeli i zašto nema sloge. U hrvatskoj prošlosti bilo je mnoštvo vrijednih ljudi, intelektualaca čije djelovanje nije valorizirano i trebalo bi izvući te ličnosti iz tame zaborava i objasniti njihovu ulogu.

Napisala sam knjigu o Hrvatskom radiši koja ima petsto pedeset kartica i trebala je izaći prošle godine, kada je obilježena stogodišnjica osnutka toga društva, koje se brinulo da Hrvati budu školovani za praktične obrte koji su potrebni hrvatskoj privredi. Opisala sam povijest toga društva, njegove pozitivne prinose, kao i negativnu ulogu koju je odigrao tijekom Drugoga svjetskog rata, no moj izdavač nije još dobio sredstva za njezino izdavanje.

Što mislite o budućnosti znanstvenih skupova posvećenih 20. stoljeću u Matici?

— Mislim da je Matica hrvatska zagrizla težak zalogaj, ali misim i da je to jedina ustanova koja taj posao može izvesti do kraja. Kao teme budućih znanstvenih skupova zasad su najavljene Hrvatska znanost, Hrvatski jezik, Hrvatska umjetnost i Hrvatsko gospodarstvo. Zamisao je dobra i držim da će skupovi u Matici biti pravo mjesto za razgovore o tim temama.

Tijekom svoje znanstvene karijere objavili ste velik broj znanstvenih i stručnih članaka no relativno mali broj knjiga. Koji su razlozi toga nerazmjera?

— Budući da potječem iz dobrostojeće građanske obitelji — moj otac bio je pravnik, a majka vlasnica mlina u Podravini — uvijek me pratio pečat kapitalističkoga djeteta, što je u poslijeratnom socijalističkom društvu bio minus. Povijest me oduvijek privlačila te sam zato i izabrala studij arheologije, no tijekom vremena moj se interes, zbog raznih okolnosti, pomicao od davne prošlosti prema povijesti 20. stoljeća. Budući da su se šezdesetih i sedamdesetih godina povjesničari bavili vrlo uskim razdobljima, primjerice povijest Komunističke partije bila je u Institutu podijeljena u četverogodišnja razdoblja kojima su se bavili različiti znanstvenici, na moje šetanje unutar razdoblja koja su obuhvaćala više stoljeća nije se pozitivno gledalo. Zbog takva curriculum vitae znala sam da knjige neću moći objavljivati, tako da sam se odazivala na sve znanstvene skupove te pisala i objavljivala radove gdje god sam mogla. Svaki od tih znanstvenih radova duljine je barem dva autorska arka, dakle trideset kartica. U svom radu bavila sam se i temama koje nisu bile osobito prihvaćene od strane onih koji su dodjeljivali novac za tisak knjiga, pa tako primjerice nisam uspjela u obliku knjige objaviti ni svoju disertaciju. Povijest 20. stoljeća, kojom sam se najviše bavila, počesto je nalik buretu baruta i nikad ne znate s koje će strane biti zapaljen fitilj.

Razgovarao Goran Ivanišević

Životopis

Mira Kolar rođena je 1933. u Koprivnici. Osnovnu školu završila je u Virju, a gimnaziju u Koprivnici. Godine 1958. diplomirala je arheologiju i povijest, a 1967. jednopredmetnu povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon diplome radila je isprva u vanjskoj trgovini, potom od 1960. kao arhivistica u Historijskom arhivu u Zagrebu, te od 1965. u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, na čijem je čelu tada bio Franjo Tuđman, koji joj je povjerio projekt Položaj i struktura radničke klase hrvatske u međuratnom razdoblju zahvaljujući kojem je 1966. prešla u znanstveni odjel. U tom je institutu (danas Hrvatski institut za povijest) od 1980. do 1986. bila rukovoditeljica OOUR-a za znanstvena istraživanja. Doktorsku disertaciju s temom Položaj i struktura radničke klase sjeverne Hrvatske (Savske banovine) od 1929. do 1939. godine obranila je 1978. Prošla je sve znanstvene stupnjeve od asistenta do znanstvenog savjetnika (izabrana 1986). U rujnu 1988. Mira Kolar prelazi na Katedru za svjetsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje isprva Gospodarsku povijest novog vijeka (od 17. do 20. stoljeća), a potom, nakon ukidanja tog kolegija 1996, Svjetsku povijest 20. stoljeća. Od 1995. do 2003. bila je na čelu Katedre za svjetsku povijesti u novom vijeku. U znanstveno-nastavno zvanje redovnog profesora birana je 1988. i 1993, a u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovnog profesora izabrana je 1. lipnja 1999. odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu. U mirovini je od 30. rujna 2003. Danas kao vanjska suradnica predaje na Hrvatskim studijima predmet Hrvatski narod u 19. stoljeću. Mira Kolar naglašava da joj je veliko zadovoljstvo predavati povijest 19. stoljeća jer drži da je to osnova za razumijevanje političkih i nacionalnih zbivanja u 20. stoljeću, kao što je to uočio i dr. Nikša Stančić u svojem predavanju na skupu u Matici.

Mira Kolar istaknuta je povjesničarka, istraživačica hrvatskoga društva, posebice njegovih gospodarskih tema. Autorica je dvanaest objavljenih knjiga i gotovo četiristo znanstvenih i stručnih članaka. Dobitnica je dvije nagrade i više priznanja, među kojima je najvažnija Nagrada grada Zagreba za knjigu Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931. godine. Prošle godine u povodu sedamdesetog rođendana Mire Kolar Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdao je njezin Zbornik.