PRAVO NA VLASTITI IZBOR

PRAVO NA VLASTITI IZBOR

Za mene je bio veliki izazov prevođenje teksta Život i rad Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea Antuna Šoljana, jer je taj tekst zapravo neprevodiv, sve je tu igra riječima, kao da sam ga iznova napisala. Što je neki tekst teži, zahtjevniji i poetičniji, to mi je draži...

Alida Bremer studirala je i intelektualno djeluje u Njemačkoj od mladenačkih dana. Znanstveno se bavi književnošću i publicira u raznim njemačkim časopisima i zbornicima. Posebno se istaknula prijevodima iz hrvatske, srpske i bošnjačke književnosti. Sudjelovala je na brojnim simpozijima i književnim domjencima. U posljednje vrijeme promotorica je hrvatske književnosti u Njemačkoj. Bila je izdavač knjige Jugoslawische (Sch)erben (Jugoslavenske krhotine/ nasljednici). S gospođom Bremer razgovarali smo na Sajmu knjiga u Leipzigu.

Vi ste, gospođo Bremer, potpisali brojne prijevode s hrvatskoga na njemački, objavili ste mnoge radove s područja kroatistike, ali i politike, sudjelujete na simpozijima i drugim intelektualnim domjencima na kojima se govori o hrvatskoj problematici, ali i o problemima susjednih naroda. Pitanje: kako ste vi kao Hrvatica i Splićanka dospjeli s juga Hrvatske u daleku Njemačku?

— Došla sam slučajno u Njemačku jer sam se udala za Nijemca i ovdje ostala. Nisam baš htjela ostati u Njemačkoj, moji su prvi jezici bili talijanski, francuski i engleski, dok njemački uopće nisam znala. Bilo mi je u početku teško. Ovamo sam došla nakon što sam već diplomirala i magistrirala, pa ipak sam morala početi od nule. Još jednom sam studirala, a da bih savladala njemački, upisala sam germanistiku. Tek kad sam počela pisati doktorat, potpuno sam ušla u tajne njemačkoga jezika. Kako rekoh: nije mi bilo lako. Također mi nije bilo lako naći posao, preživljavala sam zahvaljujući stipendijama. Počela sam uspostavljati kontakte s njemačkom književnom scenom, ponajprije s alternativnom, koja mene zanima. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, velik broj prijatelja pitao me da im objasnim što se to dolje događa, pa sam onda bila pozivana da održavam predavanja, kao što je to ovdje uobičajeno, pozivale su me razne zaklade, škole i pučka sveučilišta. Istodobno sam u Münsteru radila na sveučilištu kao znanstvena asistentica, u početku na germanistici, a poslije i drugdje. Moja su se predavanja odnosila na povijest, a nešto kasnije bila su to predavanja o književnosti. Pisala sam u raznim publikacijama članke, koji su imali veliki odjek, pa su me sve učestalije pozivali da održavam predavanja i sudjelujem u raspravama. Neki su me prijatelji zamolili da im prevodim s hrvatskog i srpskog, u početku više srpskog, primjerice Boru Ćosića i Dragana Velikića, jer se to tada naveliko tražilo. Hrvatske sam pisce često nudila, no malokad uspješno.

Upravo sam vas to htio pitati. Zašto je postojao veliki interes za bošnjačke i srpske pisce? Potonji su bili u prednosti, jer je Beograd bio glavni grad i u njemu je stolovala Autorska agencija, dok su hrvatski pisci bili donekle zapostavljeni. No ima li u tome i nešto vlastite krivnje?

— To ste točno zapazili. Svakako ima i nešto naše vlastite krivnje. Što se tiče bošnjačkih pisaca, njima u prednost išla je velika solidarnost svijeta sa sudbinom njihova naroda. No unatoč tome njih nema baš previše. Tu je Dževad Karahasan i nešto manje Abdulah Sidran, premda ih ima još koji dobro pišu. Srpski su pisci bili zanimljivi kao autori disidentskoga štiva, primjerice Bora Ćosić, koji piše vrlo zahtjevno i izvanredno dubinski u raščlambi srbijanskih okolnosti. A i kao što ste rekli, Beograd je tu bio stjecište u koje su najprije dolazili stranci zainteresirani za prilike u bivšoj državi.

Nažalost, Hrvati nisu imali takve kontakte, a onda je Hrvatska vani izgubila gotovo sve simpatije zbog nekih političkih razloga, što je vrlo zamršena tema...

Tema je zamršena, ali je poznajemo. Hrvatska je počela gubiti simpatije vani tek nakon hrvatsko-bošnjačkog rata u ratu u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je tada izgubila ugled koji je na početku imala.

— Da, to se po prilici tada dogodilo, s time što je to vrlo, vrlo nepravedno pogodilo pisce. Među njima bilo je odličnih književnika koji su se u literaturi i u politici bili tako postavili da nije bilo razloga da ih se optužuje.

U biti pisci su bili najmanje krivi za te sukobe.

— Svakako, svakako. Dapače imali su mnogo ranije i mnogo kritičnija mišljenja o tome nego oni koji su optuživali Hrvatsku. Nitko ih vani nije ni pitao što misle, pogotovo oni koji su organizirali razne simpozije i kongrese. Ili su naprosto bili pisci nekih drugih poetika, jer ne moraju baš svi pisati o politici, premda politika na kraju krajeva sve tangira. Srećom to polako popušta, što se vidi i ovdje u Leipzigu, gdje su reagiranja publike na čitanja hrvatskih autora odlična. S druge strane simpatije direktora Sajma knjiga u Leipzigu Olivera Zillea mnogo su nam pomogle u ovom nastupu. Recimo, Veljko Barbieri bio je pozvan kao gost Sajma. Prva vijest sa Sajma knjiga u Drugom programu njemačke televizije ZDF bila je o Barbieriju. To je odlično. Tu se potrudio Sajam, pokazao je veliku otvorenost. Gospodin Zille nije ni riječju spomenuo politiku. On je bio gost Sajma knjiga u Puli, drži da smo simpatični ljudi, da imamo odlične autore, to je sve što je njega zanimalo. Bili smo na domjenku gospodina Zillea, Magdalena Vodopija, Srećko Lipovčan i ja, gdje nam je njegova tajnica rekla da je novinarima priopćila kako su se na Sajmu dvije zemlje snažno istaknule, a to su Švedska i Hrvatska, da svojim programima pridonesu uspjehu Sajma.

A sad jedna nova tema. Vi prevodite na njemački i hrvatsku poeziju, što je, kako bi se njemački reklo brotlose Kunst ili u slobodnijem prijevodu umjetnost od koje nema hljeba. Što vas je natjeralo da se upustite u taj nezahvalan, ali strašno drag posao?

— Nije mi drago govoriti pohvalno o samoj sebi. Naime, kad je Manfred Jähnnichen, profesor za izučavanje kulturâ i jezikâ i južnih Slavena na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, sastavljao antologiju hrvatske poezije 20. stoljeća Das Schlangenhemd des Windes (Zmijska koža vjetra) pozvao me na suradnju i bio je vrlo iznenađen da osoba kojoj materinski jezik nije njemački tako dobro prevodi poeziju na taj jezik. Nikakav se novac za to ne dobiva, a meni to i nije važno, jer je prevođenje poezije za mene veliki izazov. Još prije ove antologije prevodila sam Ujevića, ali meni više odgovaraju mlađi urbani pjesnici. Prof. Jähnnichen me je upravo zbog toga zamolio da preuzmem prijevode nekih mlađih srpskih pjesnika, jer on priprema i odgovarajuću antologiju srpske poezije, te sam radila i na toj antologiji. Za mene je također bio veliki izazov prevođenje teksta Život i rad Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea Antuna Šoljana, jer je taj tekst zapravo neprevodiv, sve je tu igra riječi, kao da sam ga iznova napisala. Što je neki tekst teži, zahtjevniji i poetičniji, to mi je draži...

Kad već spominjete Joycea, sjećamo se Pule. Na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u Puli vi ste bili voditeljica središnjega programa Ženska moć i književno stvaranje, oko kojega su se dogodili neki prijepori, neki neugodni i, mislim, posve suvišni sukobi. Što nam možete reći o tome?

— Reći ću vam, vrlo rado. Osim svih ovih stvari koje radim u svezi s književnosti, pogotovo hrvatskom, koja je meni najdraža, pišem i neke druge stvari, među ostalim vodila sam projekt ženskih i rodnih studija na svome sveučilištu u Giessenu, gdje sam jedna od osnivačica sveučilišnog Centra za ženske studije, koji bi ove godine trebao biti otvoren. Pritom u svojoj dobi od 45 godina mislim da imam pravo reći da sam stekla određeni književno-kritičarski profil, da imam svoj ukus. On je ponekad i ponešto ekstravagantan, što dokazujem suradnjom u časopisu »Schreibheft«, a to je časopis onih koji znaju što je književnost, a koji ne prate obavezno književne mode. Na Sajmu knjiga u Puli bila sam zadužena za izbor autora, što nije bilo baš lako, posebice glede onih iz inozemstva, jer ne dajemo honorare, a to nije uobičajeno u svijetu, no nama su došli. Iz hrvatske književne scene bilo je mnogo više dobrih autorica nego što smo ih mogli pozvati, jer je kapacitet Sajma u Puli malen. Mi u Hrvatskoj imamo odličnih autorica, bez obzira što pišu, dječju, esejističku, znanstvenu i bilo koju drugu literaturu. Imamo i izvrsne prevoditeljice, dakle izbor je bio velik, no neke su morale izostati. I danas se čudim zašto su se neke autorice bunile zbog neuvrštavanja u taj izbor...

Budimo konkretni: o kojim je autoricama riječ?

— U prvom redu Vedrani Rudan. Arijana Čulina posve je drugi slučaj, iako je upala u tu igru. Arijanu Čulinu osobno poznajem, a za mene je uvijek prepreka biti u sukobu s onim kojeg poznajem, a nemam ni razloga za to. Arijana Čulina nekako je i prihvatila da ona nije ušla u izbor, ali to se ne može reći za Vedranu Rudan, koja naprosto nije shvatila da na Sajmu knjiga u Puli nije riječ o ženskim pitanjima, jer to mene u ovom slučaju nije zanimalo. Ženski i rodni studiji nisu isključivo feministički, politički studiji. Doduše, bila sam pozvala jednu istaknutu feministicu, Alice Schwarzer iz Njemačke, ali ona je bila moja najslabija autorica, spisateljica. Nju sam pozvala kao bombončić. U Njemačkoj su se svi čudili da je Alice Schwarzer uopće došla u Pulu, jer je zaista velika zvijezda. I mi imamo važne feministkinje, žene koje u tom pogledu fundirano djeluju, one su bile tu, cijenim njihov rad, ali mene je zanimala književnost, i tu je nastao problem.

Konačni zaključak Sajma u Puli bio je da je dobra književnost uvijek samo dobra književnost, bilo da je pišu muškarci ili žene, naravno, sa svim specifičnim problemima, koju povijest ženske književne socijalizacije donosi i sa svim razlikama u životnim iskustvima, koje mogu — ali ne moraju — dovesti do razlike u temama. Meni je žao što nismo mogli ugostiti prevoditeljice koje vrlo dobro rade, koje stvaraju literaturu, ili nakladnice i urednice časopisa. Moja namjera nije bila da govorimo o ženskim problemima, nego o ženama koje rade na kompleksnom sustavu zvanom književnost. Jako me zbunio prijepor u svezi s nepozivanjem Vedrane Rudan, jer mislim da imam pravo smatrati jednog autora ili jednu autoricu lošim piscem. Ne podupirem ni njezina navodno feministička stajališta. Ali naročito imam pravo kao selektorica jednog programa odlučiti sama koga ću pozvati i zašto. Obje autorice nisu se uklapale u moj koncept, koji sam bila točno objasnila. I meni se znalo dogoditi da ne budem negdje pozvana. U Njemačkoj, bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj održano je na stotine takvih skupova, na devedeset posto njih nisam bila pozvana, pa što da radim... Mogu intimno misliti da bih to mogla bolje uraditi nego oni koji su bili pozvani, ali to sam morala prihvatiti.

Nezgodno je što je bilo vrijeđanja, ali mi, gospođa Magdalena Vodopija (ravnateljica Sajma u Puli, o. a.) i ja u tome nismo sudjelovale. Nakladnik gospođe Rudan, Kruno Lokotar, mislio je da je bio duhovit kad je rekao da titula dr. pred mojim imenom znači drugorazredna. Znate, sigurno ima ljudi na svijetu koji su svoj dr. stekli lako, no tih je vrlo malo, jer sveučilišta koja daju titule vrlo su solidna, pa tako i Sveučilište u Saarbrückenu, na kojem sam stekla titulu doktorice. Poštujem rad gospodina Lokotara kao nakladnika, ali nije baš zgodno da on omalovažava moj rad.

No pustimo to, to su tempi passati. Obratimo se budućnosti. Što trenutno radite, koji su vaši bliski planovi?

— Pišem u okviru ženskih i rodnih studija rad o prikazivanju tijela i razumijevanju roda i spola u hrvatskoj kulturi. Njegujem i kontakte s kolegicama u Hrvatskoj koje rade također ženske i rodne studije. U Centru za ženske studije u Zagrebu rade odlične kolegice, s kojima bih rado i više surađivala. Osim toga, kako sam napisala knjigu o postmodernom kriminalističkom romanu, koja postoji samo na njemačkom, rado bih našla hrvatskog nakladnika za nju. Isto tako rado bih završila jedan krimić, na kojem već dugo radim. I drugo: surađujem sa časopisom za inozemnu literaturu »Schreibheft« na jednom konceptu prikazivanja hrvatske književnosti. Naš koncept zasniva se na spajanju starog i novog, starijih autora s novima, jer moje je mišljenje da nijedna literatura ne postoji od jučer, pa makar bila odlična, jer bez uranjanja u književnu tradiciju ne možemo razumjeti sadašnje autore. Mene i urednike tog časopisa zanima književnost početka 20. stoljeća. Izabrala sam Matoša, Krležu, Begovića i Kamova (to su, kao što vidite, vrlo različiti pisci) i njih bih po nekim analogijama spajala sa suvremenim piscima. To bi bila serija koja bi izlazila u tom časopisu što se pojavljuje sporo, samo dva puta godišnje. U idućem broju izaći će novele Krleže i Ede Popovića pod naslovom Hrvatski bog Mars. Ponovno sam prevela Krležinu novelu Baraka 5 b, a uz nju izlazi priča Ede Popovića Ispod duge. To odlično funkcionira skupa, odjednom se te priče međusobno osvjetljavaju, a popraćene su mojim malim komentarom. Cilj mi je bio da osvježim Krležinu prozu na njemačkom u susretu sa suvremenim hrvatskim piscima, a to će se odnositi i na ostale starije pisce kao Kamova, Matoša i Begovića.

Radim neke prijevode naših autora koje ću ponuditi časopisu Lettere internationale, upravo sam završila prijevod odlične drame Žena-bomba Ivane Sajko, na koju je publika u Leipzigu izvanredno reagirala, želim ubijediti organizatore festivala poezije Lyriker Treffen u Münsteru da pozovu i nekoliko hrvatskih pjesnika, a s Christine Koschmieder, upravo od mene angažiranom agenticom iz Leipziga, želim izraditi jedan katalog, prezentaciju petnaest autora raznih vrsta, onako kako se to danas radi za potrebe književnih agenata, malo reklamerski, ali s malim oglednim prijevodima, a onda bi ona sa svojim marketinškim umijećem tražila odgovarajuće nakladnike. Mislim da bi oni imali šanse da se uklope u svjetska, a ne samo njemačka, književna i time izdavačka gibanja. Moglo bi se dogoditi da se neki od njih pojave na nakladnoj sceni tijekom dvije, tri godine, jer potencijal je tu. Ima tu puno zgodnih knjiga, nisu sve remek-djela, ali tako je i u njemačkoj, češkoj, grčkoj i drugim literaturama, s tim što svaka donosi svoja specifična iskustva i kao takva sva su ova iskustva dragocjena. Mislim da se tu možemo vrlo dobro uklopiti, da je došao trenutak za to.

Baš ovogodišnji uspješni nastup u Leipzigu pokazao je da njemačkim nakladnicima možemo postati zanimljivi. Leipciški sajam nam želi dati svoje tehničke mogućnosti za prezentaciju, što nije mala stvar. U Leipzig smo pozvali Rujanu Jeger, čiji je roman Darkroom izdala ugledna naklada Beck, a taj je nakladnik odmah priredio desetak nastupa za nju, tako da se danas o Rujani Jeger itekako govori na njemačkoj književnoj sceni. A predstavnica Becka došla nam je zahvaliti što smo doveli njihovu autoricu. Eto, to je ta suradnja. Hrvatski organizatori stranim izdavačima mogu reći da će im dovesti autore, a onda oni dalje nastavljaju sa svojim poslom. Više nema dodirnih strahova i odbojnosti. Dalja suradnja je vrlo ugodna i nadajmo se plodonosna.

Razgovarao: Gojko Borić