Lakoća je tek privid

Lakoća je tek privid

Jako je važno za mlade redatelje da budu beskompromisni te da nauče da u tom poslu moraju imati hrabrosti i izboriti se za svoje stavove, kao i snage kako bi se oduprli kulturi šanka i žutoga tiska, a to mogu samo veliki individualci i upravo su oni važni za svaku umjetnost

Dora Ruždjak Podolski kazališnoj se publici potkraj travnja u razmaku od svega pet dana predstavila hrvatskim praizvedbama dvaju glazbenoscenskih djela. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 24. travnja premijerno je izvedena operna jednočinka Dijete i čarolije Mauricea Ravela, a 29. travnja u Kazalištu Komedija slavni mjuzikl Chicago autorskoga trojca Fred Ebb, Bob Fosse i John Kandler. Obje predstave doživjele su gotovo jednoglasne kritičarske pohvale i odlično su prihvaćene od publike (za Chicago je gotovo nemoguće dobiti ulaznicu), što je bio neposredan povod da s Dorom Ruždjak Podolski porazgovaramo o radu na tim predstavama i drugim zanimljivim temama.

Kako je bilo raditi istodobno na dva tako velika projekta kao što su Dijete i čarolije i Chicago?

— Premda prvobitno nije tako planirano, zbog raznih okolnosti predstave su pred publiku izašle gotovo istodobno. Bilo mi je vrlo naporno raditi istovremeno na ta dva po mnogočemu različita projekta. Zahvaljujući dobroj organizaciji vremena i razumijevanju svih s kojima sam surađivala uspjela sam uskladiti obveze. Budući da je HNK velik i stoga manje fleksibilan pogon, njemu sam podredila rad u Komediji, gdje su mi svi izlazili ususret, tako da mnogi članovi ansambla nisu ni znali da istodobno radim i u HNK. Premda su obje premijere dožvjele uspjeh, mislim da je to prvi i posljednji put da sam se upustila u tako nešto. Ukoliko opet dođem u sličnu situaciju, pokušat ću naći način da je izbjegnem, jer tako naporan rad jednostavno rečeno, odveć troši čovjeka i previše nalikuje kockanju, u kojem mi se ovaj put Fortuna osmjehnula, no ne kanim je ponovno izazivati.

Nakon premijere Chicaga u tisku su se pojavile različite informacije o tome što je uključivala kupljena licencija te predstave. Koliko ste kreativne slobode imali vi i vaši suradnici u radu na predstavi Chicaga?

— Svaki član autorskoga tima, znači i koreograf i kostimografkinja i scenograf te ja kao redateljica, imao je potpunu kreativnu slobodu. Čak je i dirigent imao djelomičnu slobodu jer je u dobivenoj partituri mogao izabrati između nekoliko opcija, primjerice želi li izvoditi izlaznu glazbu za pojedine protagoniste i slično.

Za sto tisuća kuna kupljena su najjeftinija prava, koja pokrivaju cijenu licencije za prvi blok izvođenja, dok će se za kasnija izvođenja morati plaćati prema broju izvedbi. Da se Komedija odlučila na skuplju brodvejsku varijantu, ni ja ni moj autorski tim ne bismo mogli biti uključeni u projekt jer bi s Broadwaya došao autorski tim i u Zagreb prenio tamošnji Chicago. Nije mi poznato na koji je način informacija o tome da su kostimografija i koreografija bili djelomice zadani došla do nekih tiskovina, no takvi natpisi nemaju nikakve veze sa zbiljom.

Kako je bilo raditi na Chicagu?

— S obzirom da nisam imala iskustva u radu na mjuziklima, mislila sam da je mjuzikl lako režirati. Zaključila sam to vjerojatno zbog izgleda konačnoga rezultata, koji zbog uvježbanosti ostavlja privid da je sve lako. No nije. Mjuzikl je iznimno teško režirati. Bio mi je to do sada najteži redateljski posao, i to iz tog razloga što sam imala dvije odlične i vrlo ujednačene podjele. Kada imate dvije takve podjele, kao redatelj do posljednjega časa ne znate koga ćete izabrati za premijerni nastup, tko će na sebe privući više pozornosti i tko će zračiti većom karizmom. To se otkriva posljednjih sedam dana i ja sam si zaista dala truda da od svih solista izvučem maksimum i da im se potpuno posvetim. Ako imaš dvije podjele, obično se događa da se odlučiš za jednu kao prvu, a onda druga samo uskače i sekundira, no u Chicagu to nije bio slučaj. Ne postoji prva i druga podjela jer su solisti tijekom pokusa neprestalno bili izmiješani, a tako je i na predstavama. Shema solističkih nastupa potpuno je nepredvidljva i mislim da je to dobro i za predstavu i za soliste.

Kao redateljici bilo mi je jako važno uskladiti različite energije, svih u ansamblu i najužeg autorskog tima u kojem smo bili koreograf Igor Barberić, dirigent Dinko Appelt i ja, te stvoriti pozitivnu atmosferu. Igor, Dinko i ja srećom imamo kompatibilne energije što je dovelo do odlične komunikacije i usklađenosti tijekom rada na projektu. Autorski je tim i generacijski prilično blizak pa je i to imalo određenog utjecaja na harmoničnost naših odnosa.

Za razliku od Chicaga, koji obiluje songovima što su svoj život nastavili i izvan mjuzikla, Dijete i čarolije na rubu je atonalnosti. Što vas je privuklo toj operi?

— Ponosna sam na to što je moj otac Marko Ruždjak jedan od vodećih hrvatskih skladatelja druge polovice prošloga stoljeća. Odrasla sam uz kompozicije prema kojima je Dijete i čarolije i više nego tonalno djelo i naučila sam ih slušati. Ono što me privuklo radu na toj operi njezin je sadržaj. Riječ je o vrlo jasnoj i pitkoj priči koja ima i humornih elemenata te odlično pogađa senzibilitet dječje publike. Željela sam pronaći način da prijeđem rampu i doprem do djece u gledalištu. Promatrajući reakcije djece u publici uvjerila sam se da sam u tome i uspjela. Djeca odlično reagiraju i mislim da je djelo koje im je tematski i sadržajno blisko, kao što je to Dijete i čarolije, pravi način za njihovo upoznavanje s opernom umjetnošću

Mislite li da bi Dijete i čarolije trebalo prikazivati i na nedjeljnim matinejama?

— To djelo naprosto je idealno za nedjeljne matineje i poslijepodnevne predstave za djecu, kako zbog tematike tako i zbog svoga trajanja. Mislim da je šteta što se izvodi u sklopu Večeri Mauricea Ravela zajedno s baletom u večernjem terminu, jer je taj termin i duljina cijele Večeri ne odgovara djeci.

Na konferenciji za novinare u povodu premijere Djeteta i čarolija izjavili ste da su Ravelove didaskalije toliko opširne i precizne da se vaš posao sveo na pridržavanje scenskih uputa...

— Konferencije za novinare specifičan su oblik komunikacije i imaju neke svoje zakonitosti koje čovjek tek naknadno shvati. Potrebno je biti vrlo pažljiv s izjavama jer se one mogu različito interpretirati. Ja jesam to rekla na konferenciji za novinare, no to nije točno. Ta nespretna izjava posljedica je moje dekoncentriranosti i umora. Ravelove didaskalije jesu opširne jer je on tih četrdeset i pet minuta koliko traje opera zamislio megalomanski. Tražio je primjerice sedamdeset posto izvođača više no što ih je bilo na sceni HNK te postavljao velike scenografske i kostimografske zahtjeve. Sve to trebalo je prilagoditi pozornici HNK jer je i uz sve racionaliziranje u kostimografskom i scenografskom smislu te činjenice da većina izvođača pjeva dvije pa i tri uloge riječ o, s obzirom na trajanje, prilično skupoj predstavi.

Dakako da tu ima mog autorskog čitanja, primjerice u didaskalijama nigdje ne piše da se vatra sama širi po pozornici, da joj pepeli rastežu haljinu u nedogled i nigdje ne piše da se kostim kraljevne polako raspada. Ta i mnoga druga rješenja posljedica su moga čitanja opere, njezine glazbe i teksta.

Često surađujete s Ivom Knezovićem. Kako je započela vaša suradnja?

— Ne samo da često surađujem s Ivom Knezovićem, rekla bih da gotovo isključivo surađujem s njim. Naša suradnja započela je u odličnom amaterskom Kazalištu JAK u Malom Lošinju, gdje sam ja režirala, a Ivo je došao kao asistent scenografa. Tada smo se i upoznali. Ivo je odmah po dolasku sjeo za šivaću mašinu i sašio zastore, potom je sam nalijepio tapete i ja sam se oduševila, jer je to bilo prvi put da sam vidjela nekog scenografa da može i, što je još važnije, da zna svoje ideje sam realizirati. U scenografskom poslu za Ivu nema tajni i na njega se mogu osloniti. Ima super ideje, a njegovi su izvedbeni nacrti savršeni te sam sigurna da će u konačnici sve izgledati onako kako smo se dogovorili. Naša je komunikacija odlična i to mi je od iznimne važnosti.

Koliko je redatelj zaslužan za izgled scenografije?

— Neki kritičari smatraju da scenograf zadaje redatelju scenski prostor, što je potpuno netočno. Scenografija je rezultat razgovora i kompromisa između redatelja i scenografa te je u tom smislu rezultat njihova zajedničkog rada. Barem je u mom slučaju tako. Bila sam svjedokom i suprotnih primjera, kada je scenograf na pozornicu postavio nešto što redatelj uopće nije iskoristio, primjerice velike stube koje ničemu ne služe. Takvi primjeri dokaz su da se redatelj i scenograf nisu dogovarali.

Imate li ambicije za redateljski proboj u inozemstvu? Je li to uopće moguće?

— To mi se čini potpuno nemoguće. Glavni razlog za to vidim u činjenici da sustav agenata u nas uopće nije razvijen. Također ne postoji ni valorizacija rada redatelja do te mjere kao što postoji valorizacija rada scenografa i kostimografa. Režija je uvijek pomalo apstraktna i nedokučiva za valorizaciju. Na kraju, pri proboju na međunarodnu scenu ispadne da gotovo sve ovisi o poznanstvima i ponešto o sreći.

Imala sam tu sreću da sam radila operu Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca u Torontu u Kanadi 2002. Bila je to prva inozemna produkcija te opere, a radili su je tamošnji Hrvati. Bilo je lijepo raditi u tom kazalištu u predgrađu Toronta, no suradnja se nije nastavila iz jednostavna razloga što ja ne mogu njihovu umjetničkom direktoru ponuditi posao u Hrvatskoj jer nisam direktorica nijednoga kazališta, niti se time želim baviti. Nemam sposobnosti ni želuca nekoga povlačiti za rukav i ugovarati tom čovjeku posao ovdje kako bi on meni osigurao isto sljedeće godine u Kanadi, a to je princip prema kojem se stvari odvijaju.

Jeste li se tijekom boravka u Kanadi upoznali s tamošnjom opernom produkcijom?

— U Canadian Opera Company (COC), nakon Metropolitana najjačoj opernoj kompaniji u Sjevernoj Americi, gledala sam dvije predstave koje su me oduševile. Mislim da je COC bolji od Metropolitana jer su im režije inovativnije, za razliku od Meta koji ima genijalne, najbolje pjevače na svijetu, no njeguje starinski pristup operi bez želje za eksperimentom.

Igrom slučaja upoznala sam i direktora COC-a, koji je u duljem razgovoru pokazao interes za moj rad. Konkretnih dogovora nije bilo, no tko zna?

Koliko ima mjesta suvremenosti u klasičnom, željeznom opernom repertoaru i postoje li opere koje ne trpe osuvremenjivanje?

— Ima mnogo djela koja se mogu osuvremeniti, no postoje i ona koja po mom mišljenju ne funkcioniraju izvan vremena u kojem im se odvija radnja. Na primjer, Traviata ne funkcionira uopće uzvan priče o kurtizani, a kurtizane su postojale do Prvoga svjetskog rata. Gledala sam na ARTE-u zanimljivu Traviatu koja se događala na autocesti, cijeli režijski postav sastoji se od genijalnoga pjevanja aktera i genijalnih videoprojekcija, koje su savršene i kojima mi ne možemo odgovoriti. Ipak, to za mene nije Traviata, jer nema nikakvih odnosa među likovima i priča ne funkcionira.

Madame Butterfly jako je simbolička opera i zato idealna za osuvremenjivanje, dok je Traviata realistična i zato ju je, po meni, nemoguće prebaciti u vrijeme novije od Prvoga svjetskog rata.

Kada ste prvi put režirali?

— Prvi sam put režirala 1993. u Kazalištu Virovitica tekst Mladen Širole Dugonja, Trbonja i Vidonja. Bilo je to odlično iskustvo jer sam s dvadeset i dvije godine shvatila da se mogu baviti tim poslom, da nisam studirala nešto apstraktno što nije za mene. Pružena mi je prilika i ja sam je iskoristila.

Jesu li kazališta otvorena mladim redateljima?

— Kazališta trebaju šire otvoriti vrata mladim redateljima i mislim da bi bilo dobro kada bi svako kazalište barem jednom godišnje omogućilo nekom mladom redatelju da režira. Redatelja može izabrati ravnatelj koji bi, da bi to mogao učiniti, trebao pratiti rad ljudi na Akademiji, što će donijeti obostranu korist. Na Akademiji zaista ima vrijednih i iznimno darovitih ljudi. S druge strane jako je važno za mlade redatelje da budu beskompromisni te da nauče da u tom poslu moraju imati hrabrosti i izboriti se za svoje stavove kao i snage kako bi se oduprli kulturi šanka i žutoga tiska, a to mogu samo veliki individualci i upravo su oni važni za svaku umjetnost.

Režirali ste drame, opere, operete, a sad i mjuzikl. Koji vam je od tih žanrova najdraži?

— O tome što ću režirati odlučujem na temelju samog djela, neovisno o tome kojem žanru pripada.

S vremena na vrijeme u tisku se pojave tekstovi koji dovode u pitanje razinu studija na Akademiji. Koliko ste zadovoljni onim što ste naučili na Akademiji?

— Nisam upoznata s trenutnim stanjem na Akademiji te mogu govoriti samo o vremenu kada sam ja studirala. Profesori režije bili su tada Tomislav Durbešić i Georgij Paro, a imali smo mnoge izvrsne profesore teoretskih predmeta, izdvajam nezamjenjivoga prof. Švacova i prof. Batušića, jer su dali velik prinos kvaliteti moga obrazovanja. Premda će moja prijateljica i kolegica Franka Perković tvrditi suprotno, ja sam od onih koji nalaze opravdanje za postojanje takva studija jer su me na njemu zaista naučili sistematizaciji posla, dakle onome osnovnom. Tekst koji radiš treba iščitavati mnogo puta i na komadu papira zapisivati zabilješke i stvoriti svoj koncept. Znači, potrebno je osvijestiti intuitivno, a to je jako bitno za režiju, jer intuicija je gotovo devedeset posto posla u pripremi i osmišljavanju, te naučiti provući svoje zamisli kroz teatarsku tehnologiju, koja je zanat kao i svaki drugi. Zahvalna sam svojim profesorima jer su me zaista izgnjavili tijekom prve dvije godine te me naučili tajnama zanata. Prvi put bila sam zadovoljna onim što sam napravila tek u četvrtom semestru. Nije ni poslije bilo lako. Trošila sam svoj novac na produkcije, u gluho doba noći šunjala se Akademijom sa svojim glumicama kako bih mogla probati u miru, no, koliko mi je poznato, te su se stvari danas znatno poboljšale.

Na Akademiji sam naučila temeljito se pripremati, no zapažam da se neki moje kolege uopće ne pripremaju za posao i da im je potpuno nevažno kako nešto izgleda scenografski, kostimografski, tko će im raditi glazbu. Mislim da me studij režije na Akademiji dobro pripremio na mnoge izazove s kojima sam se poslije srela, upravo zbog toga što su uvjeti većinom bili nemogući.

Koliko kazališni redatelj u Hrvatskoj ima slobode u radu?

— Sve ovisi o tome kako se postavi. Ukoliko zauzme stav i spreman je reći ne, redatelj može imati veliku slobodu. Ravnatelj ili intendant u kazalištu je producent i ima pravo zahtijevati od vas da uzmete određenog suradnika, no na takve projekte pristajala sam samo ako je bila riječ o suradnicima čiji rad cijenim i poštujem pa nisam požalila zbog svoje odluke.

Jeste li morali raditi neke kompromise pri radu na Traviati u zagrebačkom HNK?

— U samoj pripremi scenskoga prostora i kostima nije bilo nametanja. Jedino od čega sam odustala bio je rulet u trećoj slici, o čemu tadašnji dirigent nije želio ni čuti jer bi se djelomično morao izmijeniti libreto. Poslije je došlo do nekih nametanja oko podjele pjevača, koji nisu bili do kraja spremni te nisu mogli dosegnuti razinu kvalitete koja je bila potrebna. S tim iskustvom naučila sam kada redatelj treba lupiti šakom o stol i reći odustajem, tražite nekog drugog. Prije premijere pritisak je bio velik, no nisam popustila ni u jednom segmentu i lavovski sam se borila za svoje stavove.

Razloge pritisaka vidim djelomično i u tome je premijera Madame Butterfly šest mjeseci prije Traviate doživjela veliki uspjeh, što je nekima očigledno zasmetalo.

Najavljena je obnova Traviate u HNK. Hoćete li izmijeniti neke detalje?

— Sigurno hoću, naročito u tom muško-ženskom odnosu, koji nije dokraja izbrušen na najbolji način.

Zašto je osnovan i kuda danas putuje KUFER?

— KUFER, kazališnu udrugu frustriranih redatelja, osnovale smo Franka Perković i ja 1999, a 2001. počeli smo realizirati svoje prve projekte. KUFER smo osnovale jer smo na vlastitom iskustvu shvatile da, bez obzira što su iza nas tada već bili i prvi koraci u profesionalnom kazalištu, nemamo pravo na pogrešku i nemamo pravo na slobodu u instituciji te da nam nitko ne daje priliku. Do prve režije izvan Akademije treba prevaliti trnovit put različitim institucijama, od institucije šanka do institucije žutoga tiska, a s obzirom da se ni jedna od nas dvije nije uklapala u taj model, našle smo se na pravom mjestu i iskoristile prigodu te dobile prostor koji nitko nije želio u istoj zgradi u kojoj je i Močvara. Dobile smo i neki novac za početak te se nadobudno bacile na posao.

Vjerojatno se svakom činilo suicidalno, no uspjele smo okupiti divnu ekipu mladih glumaca, kojoj sam i danas zahvalna. Napravile smo dvije predstave, Franka Krležina Adama i Evu, a ja Kamovljevu Tragediju mozgova. Radile smo same jer nitko od naših mlađih kolega nije želio raditi u tamošnjim uvjetima, koji su uistinu katastrofalni.

Predstava Adam i Eva osvojila je mnoštvo nagrada i nakon toga bilo je lakše jer su ljudi počeli sami dolaziti. Repertoarna je politika KUFERA da repertoarne politike nema, odnosno dajemo šansu svakomu tko želi raditi. Njegujemo autorsko kazalište, a Franka i ja više tamo ne režiramo, što nije rezultat svjesne odluke, nego okolnosti.

Premda smo rezultatima KUFERA — mjerljivim brojnim nagradama koje su naše predstave osvojile, posljednja je bila U noći Gjalskog u režiji Tomislava Pakovića — zadovoljne, Franka i ja nezadovoljne smo tim prostorom u kojem zimi vlada strašna hladnoća i u kojem se stalno borimo oko termina s Močvarom koja ima bučnu djelatnost te je nemoguće dovesti ljude tamo i naviknuti ih da bi to mogao biti kazališni prostor. Iz tih razloga pokušavamo naći neki novi prostor.

Šira javnost prvo vas je upoznala kao pjesnikinju. Imate li danas vremena za pjesništvo?

— Nemam vremena za pjesništvo, a znam i razloge tome. Kao i svaka osoba, ja sam sazdana od introvertnog i ekstrovertnog dijela. U redateljskom poslu kojim se intenzivno bavim posljednjih sedam godina moj ekstrovertni dio potpuno je pobijedio introvertni, koji je za pjesnika nužan. Kada sam počela pisati pjesme, bila sam u introvertnoj fazi. Bila sam brucošica, što je velika promjena u životu svakoga mladoga čovjeka. Mnogo sam promatrala oko sebe i razmišljala o svemu i sve što se zbivalo u meni uspjela sam kanalizirati u pjesmama. Dvije godine poslije napisala sam još jednu zbirku pjesama za koju mislim da je kvalitetnija od prve, no ostala je u rukopisu jer je nitko nije htio objaviti, što me malo razočaralo. To razočarenje, kao i moje intenzivno bavljenje režijom, dovelo je do toga da već dugo nisam napisala ni jednu pjesmu.

Broj redateljica manji je od broja redatelja. Mislite li da je u tom poslu ženama teže nego muškarcima?

— Kod producenata postoji još neka vrsta zazora, ali kad se krene u sam posao, nema razlike. Istina je da je broj žena u tom poslu manji, no stvari se mijenjaju i danas imamo uspješnu mlađu generaciju redateljica. Ženama nije teže no njihovim kolegama, jer je jedini kriterij talent. Ako imate talent i stav te znate stvoriti atmosferu, vašim je suradnicima sasvim svejedno kojega ste spola.

Koji vas projekti očekuju?

— Ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama radit ću Priču o vojniku Igora Stravinskog.

Razgovarao Goran Ivanišević