Zbogom logici

Zbogom logici

Jeftinom poetizacijom stvarnosti Vuletić film do kraja srozava na razinu tipičnih pubertetskih uradaka o izgubljenim mladim provincijalcima koji po cijele dana prodaju zjake

Bosanskohercegovačka kinematografija u posljednja dva desetljeća neizbježno je obilježena ratom. Temom rata, izravno ili neizravno, bave se svi njezini dugometražni igrani filmovi u tom razdoblju (a može ih se nabrojati na prste dvije ruke). Savršeni krug (1997) Ademira Kenovića i Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića odvijaju se za vrijeme rata, a Remake (2002) Dine Mustafića, poput ranijeg Tunela (1999) Faruka Sokolovića, rat devedesetih paralelnim radnjama uspoređuje s Drugim svjetskim ratom. Radnja filma Gori vatra (2003) Pjera Žalice odvija se u vremenu poraća, ali se izravno referira na rat. Ljeto u zlatnoj dolini (2003) Srđana Vuletića, pak, poput drugoga filma Faruka Sokolovića Mliječni put (2000), ratom se bavi tek posredno, putem priče iz poratnoga Sarajeva. U oba filma likovi u tragikomičnim situacijama pokušavaju poboljšati svoj ratom ugrožen materijalni status i sanjaju o tome kako da odu van.

Avioni

Dok je simbol želje za odlaskom u prvom filmu mliječni put, u Vuletićevu je filmu simbol te iste želje lajtmotiv putničkog zrakoplova. Glavni lik tinejdžer Fikret, želi biti u zrakoplovu koji prelijeće Sarajevo i s njegovim sretnim putnicima odletjeti u svjetliju budućnost.

Raskorak između sarajevske zbilje i žuđena sretnog života vidljiv je i u naslovu filma. Sarajevo je doista i bilo zlatna dolina, ali danas je, kaže film, samo siromašna udubina u zemlji koju okolna brda svojim skijalištima više ne spajaju sa svijetom, nego ga izoliraju od njega.

Nažalost, zanimljiv kontrapunkti jave i sna gotovo su jedini dojmljivi redateljski komentari u filmu. Vuletić je film zamislio kao žanrovski proizvod (smjesu socijalnoga krimića i duhovite priče o odrastanju) u kojoj će egzistencijalna poruka nenametljivo proizlaziti iz predočene radnje. No, dogodilo se upravo suprotno. Vrlo je uočljivo da Vuletić samo čeka trenutak kad će radnja zastati, a mladi likovi prestati pričati o seksu i foliranju da bi im u usta uvalio dubokoumne komentare o njihovu egzistencijalnom mraku. Slična je stvar s nelogičnim, tobože duhovitim, digresijama, poput one u kojoj korumpirani policajci upadaju u kupleraj ili one u kojima policajci bježe od sukoba, jer ne žele riskirati život radi plaće od tri stoje. Te scene htjele bi biti nenametljiva slika tmurne stvarnosti, a zapravo je riječ o vrlo nametljivim, nategnutim i nepotrebnim digresijama.

Vuletić dojmljivi komentar želi postići i sveopćom poetizacijom filma, kao sredstvom uz pomoć kojega njegovi tinejdžerski likovi traže ljepotu u blatu siromaštva. Tako oni u napuštenom zoološkom vrtu maštom prizivaju nepostojeće životinje, a light show za tulum rade uz pomoć ukradena semafora i razbijenog stakla, koje zamjenjuje disko-kuglu. Jeftinom poetizacijom stvarnosti Vuletić film do kraja srozava na razinu tipičnih pubertetskih uradaka o izgubljenim mladim provincijalcima koji po cijele dana prodaju zjake i sanjaju o odlasku u ljepše gradove i države.

Tek rijetki bljeskovi

No, ti sentimentalni poetski komentari bili bi probavljivi, a možda čak i dojmljivi, da su nakalemljeni na suvislu, uvjerljivu, radnju i likove. Nažalost, to se nije dogodilo. Zaplet filma pun je logičkih rupa, a motivacija postupaka većine likova vrlo je mutna. Slabosti vrhunac doživljajavaju u raspletu, sceni konačnog obračuna, u kojem se logika postupaka likova u potpunosti gubi. Vuletić o logici i smislenoj motivaciji likova vjerojatno nije ni vodio brigu, jer je smatrao da će poetizacijom filma dovesti njegov siže do razine na kojoj će takve stvari postati nevažne, a jedini će bitni ostati atmosfera i stilizirani komentari. No, pošto do toga nije došlo, vrlo je očitim postalo da film pušta vodu na sve strane.

Povremeni bljeskovi pronicavosti i izazovnosti odveć su rijetki da ovako nesuvislu filmu osiguraju povoljan dojam. Ostaje pitanje zašto su tako prosječan film na cijenjenom festivalu u Rotterdamu kritika i publika oduševljeno prihvatile, a žiri mu dodijelio glavnu nagradu. Odgovor ima ponajviše veze s drukčijom percepcijom balkanske poratne zbilje u nas i na Zapadu, a možda i s nekom vrstom pomodnoga trenda, jer je Ljeto u zlatnoj dolini, nakon Ničije zemlje i Gori vatra, treći bosanski film u nizu s nekom vrijednom festivalskom nagradom.

Juraj Kukoč