Zagubljeni ludizam

Zagubljeni ludizam

Što li je imena poput (ovdje posve promašena) Jonathana Pricea, (uvijek odlične) Lynn Redgrave, veteranki Julie Andrews i Kathy Bates, ali i Ruperta Everetta (čiji se grafikon pada ovom ulogom neumoljivo nastavlja, a čiji šarm neusiljene otmjenosti isuviše odskače od zadane mu role) natjeralo na pojavljivanje u ovom nadasve zbrkanom filmu? Možda redateljsko ime P. J. Hogana, potpisnika ostvarenja poput Muriel se udaje (čija naslovna junakinja dijeli puno osobina s Batesinom Grace Beasley iz ovog djela), precijenjenog Moj dečko se ženi i recentnog Petra Pana. Jer, naime, već je sam naslov užasavajući, posebice u kombinaciji s promotivnom ružičastom podlogom naslovnice. (Radna verzija navodno je glasila Who Shot Victor Fox?, što je bilo kako intrigantnije, tako i evokativnije u smjeru whodunit radnje kakvoj film na kraju pribjegava.)

No očekujući najgore, ovaj posvemašnje neujednačen a svakako šašav ostvaraj nudi početnih pola sata obećavajuće aure malog, intimističkog i laganog no zabavnog filmića (te takvim i ostaje do trenutka uvođenja Everettova lika u radnju, odnosno otkliznuća u blesav i nesuvisao amaterizam prvoloptaškog humora — zaokretanja stidljivo profinjene linije uvoda u trećerazredni rasplet i gubitak kredibiliteta likova, koji nažalost uvjetuje promatranje čitavoga filma u bazno negativnom svjetlu).

Ekscentrični ludizam kakvom teži, naime, zagubio se negdje putem — između lošeg scenarija kojeg kao da su radile dvije osobe i loše ideje učestalog flešbek ili fantasy pojavljivanja ubijenog pjevača oko kojega se vrti radnja. Stoga će Hoganova Bezuvjetna ljubav publiku naći samo među zagriženim fanovima casta ili u ponekoj ljubiteljici sapunica. I nikako nije za preporuku.