Ulog u budućnost

Ulog u budućnost

Valja bez ikakve zadrške kazati da su i Bruna Bebić Tudor i Elvis Bošnjak kao Ona i On uspjeli u potpunosti iskazati svako stanje lica, svaki sadržaj pojedine sekvencije

Kad je u utorak, 20. travnja, na Sceni 55 HNK Split praizvedena igra Elvisa Bošnjaka Hajdemo skakati po oblacima, postalo je jasno da je tim repertoarnim izborom najintimniji kazališni prostor u našem gradu nakon duljeg zastoja stavljen u istraživačku funkciju. A to se pokazalo višestruko uspješnom odlukom. I to ponajprije stoga jer je u tom prostoru praizveden takav naš novi dramski tekst koji se zbog intimnosti i potrebe oslona na vrlo suptilan glumački izraz ne bi ponajbolje snašao na velikoj pozornici. Jer, da kažemo i to pa da onda dodirnemo i druge razloge valjanosti ove istraživačke kazališne večeri, nije riječ o uobičajenu tekstu (podrazumijevajući pritom i antidramske tekstove), nego o nizu zasebnih epizodija ljubavnog/ih para/ova povezanih zajedničkom idejom, svojevrsnom omnibusu.

Uzorak u epruveti

I u tim epizodama stvari nisu, niti mogu biti, dovedene do krajnjih konzekvencija. Vrijeme dano im na pozornici iskorišteno je tek za zaron u složenost mogućega dramskog motiva i njegovo izbacivanje do gledateljeva prepoznavanja, do moguće asocijacije s njegovim vlastitim mukama u situaciji kad zbog straha od odbijanja ili suočenja s ljepotom i veličinom ljubavi nije uspijevao izložiti svoju suptilnost na milost isto takvih osjećanja, pa čak i inhibicija, partnera/partnerice. I taj temeljni motiv u djelu varira u svim mogućim varijantama, epizodijima, bračnih i izvanbračnih odnosa. Ali, reklo bi se, laboratorijski, neonaturalistički izoliran, čist od bilo kakva sociološkog konteksta, tek kao motiv, zorak u epruveti.

Ali kao takav on nije mogao biti cjelovita, bolje ili lošije, složena i zaokružena dramska putanja u danom povijesnom vremenu. On je bio tek predložak za nju, za dramu koju bi Bošnjaku, to je već očito po darovitosti njegova pisanja, bilo moguće ispisati na energiji svoga motiva, odnosno ovog ili onog epizodija. A njih je ukupno bilo devetnaest. Bošnjak je, dakle, tom praizvedbom svoje igre provjerio devetnaest mogućih predložaka za svojih devetnaest (budućih?) drama. I to je dobro. Vrlo dobro! Za budućnost!

I taj poticaj Kazališta kućnom autoru, taj ulog u budućnost repertoara, temeljni je razlog korisnosti aktiviranja tog istraživačkoga scenskog prostora.

A za kazališnu dojmljivost večeri valja svakako istaknuti senzibilno čitanje redateljice Nenni Delmestre Bošnjakovih epizoda, posebno jednostavnost i logičnost s kojom ih je povezivala u stilski jedinstvenu vizualnost i slušnost. U ostvarenju općega poetskog ugođaja svakako je sudjelovao i mladi scenograf Ozren Bakotić, kao i izboir glazbe pouzdane suradnice Nenni Delmestre Line Vengoecheae.

Ona i On

Gluma je pak od istraživačke scene profitirala sada već barem onoliko koliko bi to mogli autor i teatar u budućnosti. I zato valja bez ikakve zadrške kazati da su i Bruna Bebić Tudor i Elvis Bošnjak kao Ona i On (ne znam zašto su u cedulji zabilježeni kao Rita i Sem — kad su već tako opći) uspjeli u potpunosti iskazati svako stanje lica, svaki sadržaj pojedine sekvencije. Ali tu postoji i stanovita razlika. Jer Bruna Bebić Tudor bavila se izrazom, a Elvis Bošnjak (što je možda vezano uz njega kao autora na račun njega glumca) autorovim sadržajem. I tako je suvremena glumica Bruna Bebić Tudor, ne hajući za bilo kakvo glumačko iskazivanje sadržaja sekvencije, samo doživljavala i proživljavala stanja svoga lica. I zato je zalijepljeno oko gledatelja za unutarnju dinamiku njezine dramske osobe tijekom predstave sve više i više tu osobu izdvajalo u krupni plan ne bi li proniknulo u ono što je ona tako uspješno skrivala ispod mirnoće lica i onih šutnji za kojih se u njezinoj nutrini nadmetala jedna misao s drugom, a ona ih obje susprezala ne bi li tim zatvaranjem sebe od Njega zaštitila svoju krhkost i posebnost.

Tako je glumičin izraz sam sobom postajao sadržaj sekvencije. A to je, dakako, još jedan od važnih umjetničkih razloga zbog kojih valja oživljavanje ove istraživačke scene zdušno pozdraviti.

Vlatko Perković