Rusija

Rusija

Niz zanimljivih ruskih predstava pokazanih na festivalu pokazuje bogatu različitost kazališnih estetika i nedostatak glavnoga trenda koji bi svi kopirali, što je velika vrlina recentnoga ruskog teatra. Niz originalnih redateljskih osobnosti, otvorenost klasicima podjednako koliko i novim tekstovima suvremenih dramatičara i poslovično dojmljiva igra ruskih glumaca obilježavaju trenutnu situaciju

Zlatna maska, festival najboljih predstava ruskoga kazališta, osim ruske kazališne kreme okupio je potkraj ožujka u Moskvi na poziv organizatora čak devedeset stranih gostiju, festivalskih selektora, direktora i producenata iz trideset zemalja, štoviše, poziv gotovo nitko nije odbio. Zna li se da rusko kazalište posljednjih godina baš i ne blista, takav odaziv iz inozemstva neupućenima je mogao biti iznenađenje, ali, pokazao je festival, imao je mnogo razloga.

Biti prvi

Od Rusije, iako u posljednjoj deceniji ne znači ono što je kazališno značila prije pada Berlinskog zida, selektori i producenti nisu odustali, nema krize koja traje vječno, a sami su Rusi nastavili s pokušajima da svoje kazalište izvezu u Europu. Devedesete su Rusiji donijele novi festival, Zlatnu masku, koja se ove ove godine održavala deseti put. Riječ je o originalnom natjecateljskom festivalskom konceptu u kojem stručni žiri nominira dramske, baletne, lutkarske i operne predstave za nagrade u ukupno 25 kategorija. Sve se predstave s nominacijama tijekom tri tjedna prikazuju u Moskvi da bi žiri odluke o najboljima donio završnoga dana festivala. Upravo u svrhu inozemne promocije ruskog teatra već se petu godinu za redom u okviru Zlatne maske održava Russian Case, šestodnevni program za inozemne goste za koji selekciju (unutar već izabranih festivalskih predstava) radi odabrani kritičar, a ove je godine to bila Marina Davidova.

U ruskom kazalištu previše je dobrih i zanimljivih glumaca, redatelja i skupina, a da se iz toga nešto zanimljivo ne bi rodilo, čak i usred krize. Pa sam, iako posve razočaran onim što sam prije pet godina gledao na istom festivalu, prihvatio poziv organizatora i otišao na Russian Case, pomalo skeptičan, ali s osjećajem da se nešto mora dogoditi. I zaista se dogodilo, i ne samo da se dogodilo nego se stalno u tih šest dana događalo, dobro kazalište stizalo je sa svih strana, podjednako od etabliranih imena i od mladog naraštaja. Ne samo da je Zlatna maska pokazala da se rusko kazalište ponovno pridružuje novom valu istočnoeuropskoga teatra, koji opet izaziva, nego se može ustvrditi da je ovogodišnji najveći ruski festival uz lanjski Dialog u Wroclawu i Festival d’Avignon iz 2002. bio jedan od europskih festivala s najvećom koncentracijom kvalitetnih predstava. Uspjeh je tim veći jer za razliku od dva druga spomenuta festivala Zlatna maska nije međunarodni festival, ona pokazuje isključivo nacionalne predstave.

Vrhunci

Festival zaista mora biti izniman da u tako jakoj konkurenciji koja je sadržavala niz velikih kazališnih imena nagradu za najbolju predstavu (mala forma) dobije Kazalište mladih Globus iz Novosibirska za produkciju Dvostruke nevjere Pierrea Marivauxa mladoga redatelja Dmitrija Černjakova. Naizgled provincijalno kazalište, ne osobito inventivan komediografski predložak i dosad gotovo anonimni redatelj zajedničkim su naporom stvorili predstavu kakvom bi se ponosio bilo koji svjetski festival, a ova će produkcija u sljedeće dvije godine vjerojatno pohoditi mnoge. Konceptualna produkcija u kojoj se na kraju ruši iluzija i sve se otvara kao reality show u kojemu strada dvoje mladih i zaljubljenih primjer je dobro osmišljena i ostvarena projekta rijetke invencije.

Pa ako ćemo nakon festivala zapamtiti ime Černjakova kao nekoga tko bi sljedećih godina mogao predvoditi novu rusku kazališnu gardu i na euroscenama, vrijedilo je biti u Moskvi i da bi se stare majstore vidjelo u novoj formi. Posebno se to odnosi na Eimuntasa Nekrošiusa, čije je najslabije izdanje u posljednjih deset godina, Godišnja doba, imala prigodu vidjeti i zagrebačka publika, a koji je sad u koprodukciji svoga teatra Meno Fortis i moskovskog Međunarodnog fonda Stanislavski napravio izniman Čehovljev Višnjik. Petosatna produkcija koja okuplja najveće zvijezde ruskoga glumišta igra se dramom velikoga majstora, poštujući je u cjelini, ali i zaigravajući se povremeno mogućnostima koje Čehov nije napisao.

Dojmljiva, tužna i emotivna predstava sigurno pripada u festivalske vrhunce. No, tamo nije bila sama, jer je Kama Ginkas, litavski Židov koji radi i živi u Moskvi, a posljednjih je godina jedno od najistaknutijih ruskih imena, imao nekoliko predstava za sam vrh. Nova produkcija, Rotschildova violina nastala po Čehovu, nastavak je bavljenja Čehovljevim proznim tekstovima, po kojima je Ginkas stvorio neke od svojih najdomljivijih djela, poput lanjske Dame s psićem. Rotschildova violina imala je premijeru prije nekoliko tjedana pa nije stigla natjecati se za nagrade unutar festivala, a gostima je pokazana izvan konkurencije. Zato je u službenom dijelu programa jedna od dominantnih predstava bila Snovi o izgnanstvu, opet produkcija Ginkasova Kazališta mladoga gledatelja iz Moskve nastala iz rada sa studentima, svojevrsna fantazija nadahnuta slikama Marka Chagalla.

Nova Europa i stare traume

Nabrajanje kvalitetnih predstava na ovogodišnjoj Zlatnoj maski ovim je naslovima tek započeto, a selektorima će biti teško izabrati jednu rusku predstavu za svoje festivale. Najbolja je predstava prema sudu žirija u kategoriji velike forme Gogoljev Revizor Valerija Fokina, poznatoga redatelja srednje generacije i sanktpeterburškog Aleksandrinskog kazališta, ali nešto novo u ruskom kazalištu donijela je ruska praizvedba Medenog mjeseca možda najprovokativnijeg ruskog pisca današnjice, Vladimira Sorokina, u režiji direktora festivala Eduarda Bojakova i Latvijke Ilze Rudzite. Drama koja govori o novoj Europi i starim traumama u središte stavlja ljubavni par, ona je Ruskinja, on Nijemac. Duhovi prošlosti i naslijeđenih krivnja miješaju se u njihov život, jer njegov je otac bio esesovski general, njezina baka istaknuta djelatnica i likvidatorka NKVD-a. Sorokinova vizija nove Europe nije odveć optimistična i stare je traume teško prevladati, a režija Bojakova i Rudziteove (njemačko-ruska koprodukcija) na osobit način spaja kazališne estetike Njemačke i Rusije. U vanjskom je izgledu predstava obilježena njemačkim dizajnom kazališnih produkcija, dok je glumački rad izrazito ruski. Predstava nije nametnuto hibridna, nego odiše točnim promišljanjem i donosi nove elemente u odnosu na praizvedbu teksta u Njemačkoj, koju je režirao slavni Frank Kastorf.

Niz zanimljivih ruskih predstava pokazanih na festivalu pokazuje bogatu različitost kazališnih estetika i nedostatak glavnoga trenda koji bi svi kopirali, što je velika vrlina recentnoga ruskog teatra. Niz originalnih redateljskih osobnosti, otvorenost klasicima podjednako koliko i novim tekstovima suvremenih dramatičara i poslovično dojmljiva igra ruskih glumaca obilježavaju trenutnu situaciju. Evgenij Griškovec, mladi ruski kazališni autor, u posljednje je dvije godine postao jedan od rijetkih ruskih izvoznih kazališnih proizvoda. Pisac, redatelj i glumac, sam-svoj-majstor, predstavio se produkcijom u znamenitom MHAT-u (službenom imenu teatra u kojem su stvarali Stanislavski i Čehov danas je dodano ime najvećega ruskog dramatičara pa glasi Čehovljev moskovski umjetnički teatar), u kojoj prvi put ne igra sam. Opsada je duhovit i zabavan antiratni komad koji nailazi na izniman uspjeh u moskovskim kazališnim krugovima i u publike, ali ne donosi ništa novo. No, Griškovčevi ljubitelji sigurno će biti oduševljeni i ovom produkcijom, koja neće ostati bez inozemnog odjeka.

Anatolij Vasiljev danas je uz Ljubimova nažalost jedini ruski redatelj poznat hrvatskoj publici jer je potkraj osamdesetih proputovao Hrvatskom sa svojom interpretacijom Šest lica traži autora. Još dublji trag na domaće glumište ostavio je 1990., kad je u starom hvarskom kazalištu u sklopu Splitskog ljeta ostvario jedan od najvećih međunarodnih uspjeha naših ljetnih festivala, dojmljivo čitanje Pirandellove drame Večeras improviziramo. Danas Vasiljev u Moskvi ima svoje kazalište, jedan od najizvornijih i najfascinantnijih europskih kazališnih prostora, u kojem se bavi svojim scenskim interesima, potpuno neovisnima o bilo kakvim trendovima, uporno odbijajući pozive na festivale poput Zlatne maske, jer ga nikakvo natjecanje ne zanima. Ipak nije odbio međunarodnim gostima pokazati pokus svoje nove produkcije, čiji datum premijere još ne želi odrediti, nastale po Homerovoj Ilijadi, a zasnovane na kazališnim tradicijama japanskoga kazališta i tamošnjih borilačkih vještina u kombinaciji s tradicijom ruske crkvene glazbe. O Ilijadi će se uskoro sigurno više čuti, a ova ekskluzivna pretpremijera pokazala je da Vasiljev i dalje radi svoje bez obzira na ono što se događa u suvremenom kazalištu, ali da nije opterećen ni reakcijom publike, jer je predstava, blago rečeno — monotona.

Jaka konkurencija nije pogodovala svima. Shakespeareova Na tri kralja u režiji još jednog inozemnog gosta, Declana Donnellana, u muškoj podjeli i produkciji moskovskoga Međunarodnoga kazališnog festivala Čehova predstava je koja bi na mnogim festivalima izazvala nepodijeljenu pozornost, dok je u Moskvi ostala donekle u sjeni bogatoga kazališnog programa.

Sibir kao žarište

Klasikom se u produkciji nastaloj po drami Na ljetovanju (Dačniki) Maksima Gorkog pozabavio i Evgenij Marčeli u Dramskom teatru iz Omska, ali na nešto radikalniji način. I ta je produkcija potvrdila da Sibir postaje žarište originalnoga kazališnog izraza jer je predložak bio povod za pirandelovsku kazališnu repliku na klasiku. Hrabro i bez mnogo kompromisa sibirska je predstava otvorila nova vrata u interpretaciji Gorkoga. Sušta je suprotnost takvom tretmanu klasike bila interpretacija Čehovljeva Ujaka Vanje legendarnoga Leva Dodina. Odlično igrana, ali konvencionalno režirana, ova predstava gledateljima u potrazi za novim interpretacijama klasičnih predložaka nije ponudila ništa novo, ali je naišla na velike simpatije ruske publike. Stručni žiri festivala, na iznenađenje stranih gostiju, baš tu je predstavu nagradio za — režiju! Rusi su i dalje, očito je, posebno senzibilirani za predstave nastale po djelu omiljenoga Čehova i nisu spremni na radikalne zahvate unutar takve dramaturgije.

Bez obzira na konačne sudove žirija činjenica je da je Zlatna maska bila iznimno kvalitetan festival, koji je vrlo očito pokazao da se rusko kazalište budi iz pospanih godina i počinje opet skretati pozornost ostatka svijeta, o čemu je svjedočio ne samo broj stranih gostiju nego i njihova reakcija na samu kraju. Čak i one predstave — od četrnaest koliko sam stigao pogledati u nepunih šest dana — koje ovdje nisu spominjane, kao što su Oxygen ili Nora, imale su respektabilnu umjetničku razinu, visoko iznad očekivanoga kazališnog prosjeka.

Zlatna maska, i njezin Russian Case nepobitno su pokazali jednu činjenicu — veliku povratku istočnoeuropskoga teatra na svjetsku scenu konačno se u velikom stilu pridružuje i Rusija pa će nadolazeće godine sigurno donijeti nova uzbuđenja s istoka sve zanimljivijem europskom kazališnom krugu.

Jasen Boko