Ritam zločina

Ritam zločina

Time što nas dovodi u običnu srednju školu, jednoga običnog dana, time što nas upoznaje s nizom običnih učenika, Van Sant uspijeva vratiti ljudima te dobi individualnost koju im Hollywood redovito oduzima

Bio sam izgubio vjeru u Gusa Van Santa, priznajem. Tko i ne bi? Ne zbog Dobrog Willa Huntinga — pohvale i pokude u tom slučaju idu na račun dvojca Matt Damon — Ben Affleck. Ne ni zbog navodno sporna Gerryja, jer ga nisam vidio — no i tu je odgovoran jedan Affleck, Benov brat Casey. Ne, Van Sant zamjerio mi se zbog ziherašenja u filmu Finding Forrester i čudnog ogleda iz vještine oponašanja, zvanog Psiho. Stekao sam dojam da se vrti u mjestu. Da ne može naći vlastiti glas, pa koketira s prodavanjem svih autorskih dionica studijskom sustavu Hollywooda. Šteta: sviđali su mi se Drugstore Cowboy i My Own Private Idaho.

A onda je čovjek dobio Zlatnu palmu

Upitnik koji mi se stvorio iznad glave nakon objave te vijesti sad se, konačno, izravnao — jer se Van Santov Elephant, taj nagrađeni film, zatekao na našem kinorepertoaru. Naši su distributeri prekinuli tradiciju ignoriranja Cannesa (i ne samo Cannesa), na čemu sam im duboko zahvalan. Velike festivalske naslove naime nije preporučljivo gledati kod kuće. A Elephant je velik film za veliko platno.

Kako to? Kako je Van Sant umjesto poniranja u mediokritetstvo snimio velik film?

Kako mi se čini, iz dva razloga. Prvi je, po svemu sudeći, razrada vještine oponašanja. Ovdje više nije riječ o čistu preslikavanju — kao u slučaju Hitchcocka i Psiha — nego o inteligentnu upijanju senzibiliteta koji je američkom mainstreamu, a i Van Santu, donedavna bio stran. Da nema festivala, ni ja ne bih znao za njega. Mislim na onaj trend apsolutna poštovanja filmskog trajanja i prostora, koji se razvio na Dalekom istoku. Na stil koji odustaje od brze montaže, agresivna zvuka i dramaturgije tipa character arcs (lukovi likova, recimo — pojam je ključan za holivudsku scenaristiku, na suprotnoj obali Pacifika već se odbacuje, a mi ga još nismo ni usvojili). Na stil koji donose Naomi Kawase ili Kang-Sheng Lee ili za mene upravo najveći aktivni filmski autor, Ming-Liang Tsai. Zahtjevan, rafiniran stil, koji ima mnogo zajedničkih točaka sa skandinavskom Dogmom, ali ni trunku njezine pretencioznosti.

Vješta mimikrija

Van Sant u Elephantu donosi vještu mimikriju tog stila. Poput Tsaija, započinje i završava film dugim kadrovima neba. Poput Kawase, slijedi likove kroz ambijent pri svakodnevnim kretanjima bez jasne narativne kauzalnosti. Za razliku od njih, služi se i suptilnim efektima — ubrzavanjima i usporavanjima kadra te nelinearnošću filmskoga vremena. Od čista oponašatelja, Van Sant se izrodio u autora koji daje osobni prinos.

Jasno, težinu svemu daje tema koju Elephant donosi. Teška, specifično američka i neugodno aktualna tema: suočavanje s nasiljem u školama, fenomenom koji se nakon pokolja u srednjoj školi Columbine u Denveru više ne može zanemariti. Michael Moore dobio je Oscara razmatrajući ga s motrišta američke fascinacije oružjem. Van Sant nema ekvivalentnu agendu. Da, kod njega dva zbunjena tinejdžera odu u školu i počine pokolj. O njima znamo to da vole nasilne videoigrice i superoružje, a i priglupo su fascinirani Hitlerom. To je česta pojava, iako kao obrazloženje njihovih motiva djeluje ipak odveć jednostavno, kad se ima u vidu osvetoljubiva narav američkog mentaliteta. Ali oni vole i Beethovena. Zapravo, njihove motive nije odveć lako shvatiti. Van Sant daje nekakvo obrazloženje — možda i nije trebao — ali ono što ostaje u gledatelju kao trajan dojam jest suočenje s neshvatljivim.

Time što nas dovodi u običnu srednju školu, jednoga običnog dana, time što nas upoznaje s nizom običnih učenika, uspješnih, shrvanih, zaljubljenih, neshvaćenih, i time što ne priča predvidljive priče o njima tijekom razdoblja gledateljskog upoznavanja, Van Sant uspijeva vratiti ljudima te dobi individualnost koju im Hollywood redovito oduzima. Ovo nisu likovi iz Američke pite: ovo su srednjoškolci kakve ste i sami poznavali. Samo što će neki od njih biti brutalno ubijeni.

S moralne i socijalne strane, suočavanje s nečim takvim u Americi strahovito je bolno: ta nacija živi u vjerovanju da je genocid nešto što se događa nekom drugom. Van Sant je znalačkom primjenom posuđenoga stila pokazao da se o toj temi može progovoriti filmom, bez pouke, bez utjehe. Mnogim američkim kritičarima to je bilo neprobavljivo. Nedostajala im je glazura: ali teške činjenice može se upiti i s njima se saživjeti jedino bez nje. Van Sant to postiže u Elephantu, gotovo besprijekorno. I time vjerojatno nadilazi razinu zrelosti s kojom se ostatak američke kinematografije može nositi.

Vladimir C. Sever