Publika kao potvrda

Publika kao potvrda

Iako neka od istaknutijih imena u branši izbjegavaju ovaj festival koliko pretenciozna toliko i simpatična imena, riječ je ipak o jedinstvenoj smotri kazališta namijenjena najmlađima

Gledano s balkona Kazališta Žar-ptica, tih šest festivalskih dana dvorana nije podsjećala na uobičajenu sliku domaćih kazališta, čak i kad je riječ o premijernim izvedbama. Nije se, naime, moglo razlučiti gdje završavaju stolci, a gdje počinju pomoćna sjedala i prolazi. Skupina glava, manjih ne samo zbog perspektive, podsjećala je zapravo na naslovnicu knjige Tisućljetni Zagreb. Prisjećanje na puni glavni gradski trg nije nostalgija za Titovim govorom, nego jednostavan dokaz koliko je Naj, naj, naj festival potreban i dobro primljen.

Dobra ideja, ali bez selekcije

Koncepcija, koju je prije četiri godine osmislila ravnateljica Marija Sekelez, nepogrešiva je — ponuditi osnovnoškolcima, i mlađima, dakako, koji ostaju u Zagrebu tijekom uskrsnih praznika, šest dana s dvjema ili trima besplatnim predstavama gotovo svih kazališta za djecu iz Hrvatske. Iako neka od istaknutijih imena u branši slučajno ili namjerno izbjegavaju ovaj festival koliko pretenciozna toliko i u toj pretencioznosti simpatična imena, riječ je ipak o jedinstvenoj smotri kazališta namijenjena najmlađima. Iako gostima nudi uvjete daleko ispod tržišnih, Naj, naj, naj festival uspio se u četiri godine nametnuti kao ključni događaj u sezoni, čije nagrade konkuriraju i onima Hrvatskoga glumišta. Loša strana festivala, koji funkcionira po pravilima sličnim većem pandanu, dakle kazališta su slobodna sama odabrati predstavu s kojom dolaze, upravo je nedostatak jedinstvenoga selekcijskog pogleda, no kako je riječ ipak o festivalu koji u najboljem smislu postoji zbog publike, ta je činjenica možda i zanemariva.

Ovogodišnji, četvrti Naj, naj, naj festival, priključio se, doduše tek nominalno, valu akcija koje prate obilježavanje 130. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić. Hrvatski Andersen ipak nije bio zastupljen na festivalu onoliko koliko bi se to možda očekivalo. Iako čak dva kazališta nose njezino ime, nijedno se za obljetnicu nije potrudilo i postaviti nešto iz opusa čuvene i jedinstvene spisateljice. Kako god, pregled trinaest produkcija iz cijele Hrvatske ponudio je zanimljiv presjek kazališta koje se, i kakvo, nudi dječjem uzrastu od Splita do Slavonskoga Broda.

Kresivo naprijed, ostali stoj!

Najzanimljivija predstava festivala bila je koprodukcija Dječjega kazališta u Osijeku i Osječkog ljeta kulture Kresivo. Jednu od najčudnijih i najzanimljivijih bajki Hansa Christiana Andresena u predstavu su pretočili redatelj Robert Waltl i dramaturg Ivica Buljan, ne obazirući se, ili možda baš zbog toga, što Kresivo ne podilazi uobičajenoj konstrukciji narativa za djecu, niti slijedi uobičajene podjele na dobro i zlo. Waltl, slovenski redatelj i glumac već dobro poznat zagrebačkoj publici, s ansamblom Dječjega kazališta u Osijeku ušao je u poseban eksperiment, dopustivši Pripovjedaču Ivice Lučića ne samo vođenje podosta zapletenom radnjom, nego i animaciju kolega, Vojnika Đorđa Dukića, Vještice Inge Šarić i ostalih. Rezultat je konceptualna režija koja nadilazi sve ostalo viđeno na festivalu, što ipak uglavnom ne narušava protočnost i razumljivost priče. Karikaturalnom animacijom vlastitih pokreta izvana i sami su glumci dobili priliku graditi likove na drukčiji način, prije svega grotesknom mimikom, naglašenom izvrsnim kostimima Ane Savić Gecan. Za namjerno nespektakularnu, ali iznimno izuzetno funkcionalnu scenografiju, kao i za lutkarski dio predstave, prije svih granginjolske glave Pasa, pobrinula se Iva Matija Bitanga. Sve u svemu, Kresivo je primjer boljega mišljenja kazališta za djecu, koje, za što je i ova predstava dokaz, ne mora biti tek pojednostavnjenje.

U izboru predstava koje je ove godine ponudio Naj, naj, naj festival slična je profila, barem u namjeri, i produkcija Gradskoga kazališta lutaka Rijeka Sve o Žaklinama. Magdalena Lupi dramaturški je obradila slikovnice koje je za vlastite potomke smislio Eugene Ionesco, koje je, na granici dramskog i lutkarskog, režirao Edi Majaron. Iako je priča o sukobu mašte i zbilje u odrastanju i sama po sebi zanimljiva, jedinstvenost predstave njezina je izvanredna likovnost. Agata Freyer lutkama, scenografijom i projekcijama u potpunosti je slijedila početnu ideju predstave potpisane kao hommage a Ionesco, pa je vizualni aspekt produkcije i odraslima zanimljiv slijed asocijacija, tragova i poveznica.

Od saksofona do stolarskoga metra

U iznimna ostvarenja kazališta za djecu ubraja se i I drvo je bilo sretno Teatra Exit, glazbena fantazija za kvartet saksofona Krešimira Seletkovića i Renea Medvešeka prema priči Shela Silversteina. Iako je festivalska izvedba bila ispod razine upamćene s premijere, riječ je ipak o izvrsnu konceptu muzičke igre i Medvešekova prepoznatljiva redateljskoga rukopisa. Slično je i sa zaštitnim znakom bugarskoga lutkara i redatelja Sunnyja Sunninskog koji je ponovno, ovaj put s Anitom Matić i Darijom Knez, animirao stolarski metar u predstavi Koliko je duga jedna bajka zagrebačke Lutkarske scene Ivana Brlić-Mažuranić.

Umjesto eksperimenta, Gradsko kazalište lutaka Split predstavom Lastavica ponudilo je mlađem naraštaju Zagrepčana jednostavnu i originalnu, toplu bajku Lade Martinac Kralj u lutkarskoj izvedbi koja bi, barem što se animacije ptica tiče, mogla biti bolja, no s nekoliko nezaboravnih interpretacija, kao što su višeslojna i prepoznatljiva, zbog stiha Ja sam djevojka sa sela, Kokoš Alin Antunović i Gusjenica Dijane Gerić.

U ostatku festivala istaknula se gotovo improvizacijska igra Ima da te ima! Istarskoga narodnoga kazališta iz Pule te Ah, ta sapunica! Gradskoga kazališta mladih iz Splita zbog gotovo nestvarne brojnosti ansambla. Upravo ta brojnost, kako na pozornici tako i u gledalištu, jamac je budućnosti i kazališta za djecu i Naj, naj, naj festivala, kojem druga potvrda i ne treba.

Igor Ružić