Povezivanje zapada i istoka

Povezivanje zapada i istoka

Impresivna kombinacija naizgled nespojivih glazbenih tradicija u filmu Konjanik djeluje snažno, ali opet sasvim nenametljivo i logično, poput svih tih naroda, koji su stjecajem povijesnih okolnosti, morali živjeti jedan uz drugi

Konjanik redatelja Branka Ivande prema romanu Ivana Aralice jedan je od rijetkih hrvatskih filmova snimanih za publiku. I, ako bismo slijedili tu misao, njegova je glazba trebala biti rađena za publiku. No što znači da je glazba rađena za publiku? Podilaženje opće pretpostavljenim željama za širokom melodioznošću i ne odveć zamršenim glazbenim izrazom? Ili možda slijeđenje ili imitiranje smjerova popularne glazbe? Gomilanje songova? Konjanik« ni kao film ni kao glazba ne podilazi publici na taj način. Podilazi joj na način da ozbiljno shvaća pripovijedanje priče i da tu vjernost priči prenosi i na glazbenu komponentu. Partitura Konjanika doista je rađena za publiku, ali na način da ponajprije opslužuje film, da maksimalno uvlači gledatelja u priču, da zatim, koliko je god to moguće, nastoji iznijeti i umjetničku crtu glazbe te da nosi posebnost, specifičnu autorsku osobinu.

Nekoliko skladatelja

Specifičnost i posebnost crte su koje se u hrvatskoj filmskoj glazbi — koja najprije nastoji biti funkcionalna, a umjetnička samo ponekad — nalaze iznimno rijetko, gotovo nikada. No kada govorimo o glazbi filma Konjanik, moramo krenuti upravo od toga — specifičnosti i posebnosti. Konjanik je ponajprije različit zato što je u stvaranju njegove partiture sudjelovalo nekoliko skladatelja: Mojmir Novaković, grupa Kries, Igor Savin i Igor Savin ml. Autorskih osobina, dakle, nije nedostajalo. U mnoštvu skladatelja, dvojica se ipak osjećaju glavnim, Mojmir Novaković i Igor Savin (stariji). Njih dvojica — Novaković kao majstor za etno i Savin kao klasični tata za sve — čine se kao dva potpuno suprotna pola, kao kombinacija koja u filmu, koja zapravo nigdje, ne može funkcionirati. A ipak funkcionira... — itekako!!!

Branko Ivanda točno je znao što radi kada je spojio dvojicu naizgled nespojivih skladatelja. Pa nije li Araličina priča upravo to: priča o nemogućoj ljubavi između kćeri turskog age i poturice koji pokušavaju naći sreću između sukobljenih političkih interesa Mletačke Republike, Turskog Carstva, Dubrovnika i Austrije te, još gore, između katoličke i pravoslavne crkve i islama? Niz suprotnosti koje su u jednom vremenu na jednom mjestu doista postojale i s kojima su ljudi doista morali živjeti kako su znali i umjeli. To se posve logično odrazilo u redateljevu izboru dviju skladateljskih ekipa predvođenih Novakovićevem i Savinom. Njihova veza u filmu funkcionira upravo kao i filmski sadržaj: jedan skladatelj (Novaković) čvrsto drži u rukama bosansko-turski, istočnjačko-folklorni element, dok drugi (Savin), stvara zapadnjačku, europsku, mogli bismo reći čak i elitnu protutežu prekrasnim i uzbudljivim Novakovićevim etno orijentalizmima.

Obojica su u svojim glazbenim slikama postojani, ali unutar njih pronalaze mjesta za mnogostruke raznolikosti, paralelne raznolikostima unutar pojedinih naroda. Konjanik započinje disonantnom, ali kontrapunktski oblikovanom filmskom špicom, koja se odmah stavlja u kvazineutralan položaj spram slike. Odnosno, poput promatrača Dubrovčanina, izaslanika Mletaka, nastoji se ne miješati u ono što će filmom biti ispričano, ali ipak mnogo toga odaje: grubost vremena i običaja, snagu različitih vjera i politika te nesretni tijek ljubavne priče koja je doista — s obzirom na Revačevu snagu i Leilinu ljepotu, te inteligenciju oboje — doista mogla završiti i pozitivno i negativno.

Nenametljiva ljubavna tema

Petar Revač i turska kraljevna Leila u Savinovu dijelu partiture (jer on je nedvojbeno autor glazbe za filmsku špicu) dobivaju ljubavnu temu. No, Savinova je zadaća neutralne naravi, pa je takva i ljubavna tema — prisutna, ali neopazice prisutna samo u važnim zajedničkim scenama dvoje ljubavnika. Uostalom, Savinova je glazba cijela takva: nenametljiva, ali uvijek prisutna, ne smeta i čvrsto podupire značenje slike stvarajući semantički međusloj koji povremeno stvara napetost gdje je nema, najavljujući nešto što će se dogoditi u bliskoj ili daljoj budućnosti. Čak i u scenama kao što je Revačevo ubojstvo, gdje glazba udara gledatelja poput noža zarivena u Petrova leđa, nije ostavljen osjećaj da je glazbeni postupak stinger iskočio iz konteksta tmurne okoline smeđeg i blatnjavog polja natopljena ljudskom krvlju.

Dok se Savin, u svojoj neprimjetnoj prisutnosti, koristio klasičnim instrumentarijem proizvedenim uz pomoć sintesajzera (pritom je ustrajavao na prirodnosti zvuka izbjegavajući pokazati artificijelnost uporabljenog sredstva), Mojmir Novaković iza sebe je imao grupu Kries s originalnim folklornim instrumentima, koji su kao takvi uvijek u prvom planu. Novakovićeva glazba mogla je mirno funkcionirati kao dio prizora, ali je zamisao da se doda filmskim scenama funkcionirala još bolje. Iskoristivši iznimnu ritmiku, melodijsku nestalnost improvizacijskih i kvaziimprovizacijskih postupaka, veliki smisao za melodijske detalje i ornamentalizam, redatelj je, s Novakovićevom glazbom, dobio odličnu podlogu za akcijske scene ili bilo kakav drugi tip scena u pokretu (prizori konjanika, sajmova itd.). Dakako, Novakovićeva je glazba služila ponajprije da ostvari glazbeni ugođaj Bosne pod turskom vlašću, da ocrta posebnost običaja i kulture istočnih naroda, da odrazi ljepotu kostimiranih ljudi na prekrasnim konjima te da u njihovu grubom i nasilnom načinu života odrazi promišljene spletke finih i elegantnih Mlečana.

Element posebnosti

U tom smislu, neobična suradnja zapadne i istočne glazbe dolazi do točke neposredno povezivanja. Povezivanje počinje već na početku filma, kada se čuje Savinova glazba, a uz njezine (europske) harmonije prizorno se isprepleću kršćanska i islamska molitva. Princip preklapanja običaja, kultura i vjera zadržan je do kraja filma, a u glazbi se to, kao što smo rekli, odrazilo u povezivanju Savinove funkcionalno-neprimjetne podloge s Novakovićevim etnopokretom. Skladatelji, dakle, nisu djelovali odvojeno, poput dva različita strana tijela, nego su kreativne sposobnosti udružili. Impresivna kombinacija naizgled nespojivih glazbenih tradicija u filmu Konjanik djeluje snažno, ali opet sasvim nenametljivo i logično, poput svih tih naroda, koji su stjecajem povijesnih okolnosti, morali živjeti jedan uz drugi. Partitura je iznimno vrijedna upravo zbog toga — jer sadrži element posebnosti, element funkcionalnosti, te u neobičnim uvjetima nevjerojatna suživota postiže visoku umjetničku kvalitetu. Pravi je to zvučni odraz Araličine zanimljive pripovijesti prenesene, zahvaljujući Ivandi, na filmsko platno.

Irena Paulus