Opereta strave i užasa

Opereta strave i užasa

Kako na sceni prikazati zlo? Možda ponajbolje instrumentima kojima se i inače koristi Brezovčev teatar, ekstatičnošću, groteskom i halucinogenim vrtlogom

Jedno od mjesta na kojima se zlo sakuplja i realizira u najčišćem obliku sigurno su logori smrti, mjesta na kojima žrtva poput zatočene životinje nema izlaza i u kojima se krvnikov osjećaj moći može razmahati do najfantastičnijih sadističkih sustava brutalnosti. Auschwitz, Dahau, Jasenovac, Manjača, Omarska, Dretelj, Čelebić, povijest bliža i dalja koja, kako kaže Slobodan Šnajder, pisac Petog evađelja, izvedena u ZKM-u, »ne želi proći«.

Iza žica i zidova

Spomenuta predstava u režiji Branka Brezovca nastala je prema dnevničkim zapisima Konclogor na Savi Ilije Jakovljevića, hrvatskoga novinara i književnika, člana HSS-a koji je nekoliko mjeseci bio zatočen u logoru Stara Gradiška, da bi poslije otišao u šumu i pridružio se partizanima, komunistima, koji će ga 1948. ubiti u zloglasnoj tamnici Glavnjača u Beogradu.

Zločini u logorima uvijek su skriveni i zatajivani iza žica i zidova, a kada strahote zapisane u obliku osobnoga memoarskog svjedočanstva dođu do šire javnosti, čovjek se sledi pred količinom i maštovitošću zla. No često takva literutura, ako je i dostupna (a Jakovljevićevi su zapisi izdani tek 1999) ostaje čamiti na policama knjižnica, možda i u strahu od suočenja s patnjom na koju nas može potaknuti misao ozbiljnija od svakodnevnih muka. Redatelj Branko Brezovac to nije želio dopustiti svojoj publici. Igrao je na sve ili ništa. Za scenografa je uzeo Tihomira Milovca, čija je scenografija snažno funkcionirala kao komentar predstave. Stotinjak gledatelja postavio je u scenu kutiju, pozornicu smjestio između dva gledališta, na sve strane stavio zrcala u kojima su se ogledali i publika i glumci. Krvnici, žrtve i svjedoci. Žrtve izlaze iz poda ispod gledališta, zure stiješnjeni iza stakla ponad pozornice, pružaju ruke prema gledateljima, krvnici hladno igraju na publiku ili plaze iza bočnih stakala, a klaustofobija pritišće, pritišće. Kako na sceni prikazati zlo? Možda ponajbolje instrumentima kojima se i inače koristi Brezovčev teatar, ekstatičnošću, groteskom i halucinogenim vrtlogom. Kabaretom, kao u istoimenom filmu? Ili operetom, kojom se koristi Brezovčeva prestava? Funkcionira očito i jedno i drugo, i to zato što je zlo stanje pomaknuto, izobličeno, kad ga se proživljava, strašno je realno, kad ga se gleda iz vanjske pozicije djeluje perverzno groteskno. »Zaklat ću te, mila, na postelji mekoj«, pjevaju krvnici. Glazba Ivana Koprivčevića u tom dance macabreu miješa žanrove; folklor, opereta, jaki beat-zvukovi karnevalski prate izobličene maske što pjevaju muku ili slavodobitni osjećaj moći bogova, a podupire ih sjajan scenski pokret Nikoline Pristaš, odrješit i mehanički poput dirigiranih lutaka.

Zlo je kruta lica

Brezovčeva predstava ne poznaje velike nijanse. Figure zla kruta su lica, zažarena, fanatično hladna pogleda usredotočena na ideju u kojoj cilj opravdava sredstvo i na čijem putu do realizacije otpadaju svi koji smetaju svojim ideologijama ili nacijom. Takav je i Uzvišeni Vilija Matule s mrtvačkim licem duboko izopačene vjere u projekt i ideju. Sličan mu je, no s više cinizma i bahatosti, Gazda Danijela Ljuboje, Petar Leventić utjelovio je Maksa Luburića pozom kaligulovske fanatičnosti i psihotičnosti. Jasmin Telalović mladom je ustaši upisao sumnju i strah pred mašinerijom zla u kojoj sudjeluje, dok je sjajna Linda Begonja sjajno kontrapunktirala svoje anđeosko lice okrutnosti ženske upraviteljice logora. Iliju Jakovljevića utjelovio je Galijano Pahor u poziciji čovjeka svjedoka, uplašena, zgrožena promatrača svakodnevnoga pražnjenja logoraških kreveta, nekako uvučen u sebe kao da bi želio biti što nevidljiviji, a opet ne izgubiti ljudsko dostojanstvo i pravo na reakciju i neodobravanje. On optužuje, ali ne djeluje, jer posve je jasno da u logorima junaci tipa Ramba ne postoje. Odnosno ne prežive. Sjajnom energijom drugu je žrtvu odigrala Barbara Prpić (Dika), ona koja nestane, ali ostaje upisana u sjećanje intenzivnim reakcijama gađenja i protesta prema mehanizmu zla. A taj mehanizam u Šnajder-Brezovčevoj predstavi širi se i na postlogorašku sudbinu Jakovljevića, na onaj isti isključivi sustav smaknuća u ime ideologije koji je glavnoga lika došao glave. Kaputi se mijenjaju, odijeva se uniforma Titove policije, jedna se sudbina dokončava. Zločin se nastavlja. A on, povijest nas je predobro naučila, ne poznaje narodnost ni ideologiju.

Gordana Ostović