Nova dimenzija glume

Nova dimenzija glume

Pojavivši se na Broadwayu, a potom i na filmu (1951) kao sirovi mačo Stanley Kowalski u Williamsovu Tramvaju zvan čežnja, Brando je odmah postao kult, originalan proizvod made in USA; s izgledom, karizmom, neobičnim ’stisnutim’ glasom — kao integralnim dijelovima tajanstveno-mračne zračeće osobnosti. Zauvijek je obilježio svjesnost milijuna, na ekran unoseći nebrušenu, dotad nikad viđenu senzualnost — mrmljanjem, mrgođenjem, srditošću

Fascinantna enigma. Holivudska ikona od ranih pedesetih. Jedan od najnepredvidivijih glumaca u povijesti filma, a po mnogima i najveći glumac svih vremena — Marlon Brando. Nizozemskoga porijekla, rođen u Omahi (Nebraska), 3. travnja 1924; kao tinejdžer s nadimkom Bud, bio je pasionirani svirač bongo-bubnjeva i samo želio postati glazbenik. No, desila se — gluma. A niti jedan drugi glumac nikad nije toliko uzdizan i toliko kuđen u isti mah od strane najširih masa. Nazivan briljantnim. Arogantnim. Ranjivim. Šovinistom. Velikodušnim. Egomanijakom. Pravednikom. I ultimativnim seks-simbolom.

Pojavivši se na Broadwayu a potom i na filmu (1951) kao sirovi mačo Stanley Kowalski u Williamsovu Tramvaju zvan čežnja, Brando je odmah postao kult, originalan proizvod made in USA; s izgledom, karizmom, neobičnim ’stisnutim’ glasom — kao integralnim dijelovima tajanstveno-mračne zračeće osobnosti. Zauvijek je obilježio svjesnost milijuna, na ekran unoseći nebrušenu, dotad nikad viđenu senzualnost — mrmljanjem, mrgođenjem, srditošću. I T-shirt. Time redefinirajući samu ideju muške zvijezde, započinje svoju burnu i divlju karijeru — nalik likovima koji su je najviše obilježili.

Kao učenik Stelle Adler, inaugurirao je slavnu Stanislavskovljevu ’metodu’ — oblikovanje uloga od iznutra prema van; odnosno ’pravu’, naturalističnu glumu bombastično prebacuje u mainstream, time postavši najutjecajniji glumac već u vlastitoj generaciji. (Poznata je opsjednutost Jamesa Deana mladim Brandom, te anegdota po kojoj je uporni Dean, želeći biti poput svog idola, istog toliko puta proganjao telefonskim pozivima da ga je ovaj upoznao sa svojim psihijatrom — što je bio prvi korak ka njihovu bizarnom zbližavanju.) Brando je začetnik skupine star-sistema, u povijesti filma poznate pod nazivom buntovnika bez razloga, te iako ista vrhunac doživljava upravo u liku Jamesa Deana, a ekvivalent u britanskim mladim gnjevnim ljudima (Albert Finney, Richard Burton, Richard Harris), upravo je Brando bio prvi ’čisti’ predstavnik mnogih nezadovoljnih tinejdžera onoga vremena — naizgled grub i ciničan, no zapravo zbunjen i izgubljen heroj s kojim su se mogli poistovjetiti.

Kvintesencijalni buntovnik

A sve je krenulo s Brandovim alter-egom Johnnyjem — kvintesencijalnim buntovnikom u Divljaku (1954), filmu koji je čitavo poimanje filmske industrije uskomešao do temelja, prisilivši je na redefiniciju i promišljanje o sociološkim paralelama različitosti dvaju temeljnih životnih stilova: nesputane slobode (prezentirane kroz crnu kožnu jaknu i motore) i hipokrizije lažnoga morala (odijela, ustajalost nepokretnosti). A Brandova nebrušena senzualnost tome je samo bila pokretač. Ovdje je mladi glumac propulzivni mačo — ravnodušnog pogleda, lijenog kočoperna hoda, uskomešanih emocija — imidža kakav film, već i od strane stilizirane promišljenosti kadrova, umješno pronosi. Jer ako je kao Kowalski ustoličio T-shirt kao nepatvoreni modni kod mladeži pedesetih, nakon Divljaka uniformom buntovnih tinejdžera postaje crna kožna jakna.

No Brando je i prije Divljaka oduvijek bio snažno društveno osviješten i posljedično, involviran. Taj njegov politički aktivizam ponajprije se očitovao u istupanjima za građanska prava i slobode ugroženih i potlačenih. Marširao je Washingtonom uz Martina Luthera Kinga, borio se protiv svekolikih oblika diskriminacije, antisemitizma, rasizma, smrtne kazne i vjerske zasljepljenosti; a njegov angažman za prava Indijanaca već je legendaran — poznat najmanje onoliko koliko i poneki najuspjeliji mu filmski trenuci (najeksponiraniji od svih sličnih protesta jest istup glumice Marije Cruz obučene u indijansku nošnju, preko koje je odbio primiti svog drugog Oskara, podsjećajući na sramotnu obespravljenost domorodaca). U tolikoj je mjeri, naime, bio integralnim dijelom šireg političkog spektra da je čak pomišljao odustati od glume i posve se posvetiti brizi za građanska prava.

Perfekcionistički borac

Od pronošenja sličnih stavova daleko nije niti treća njegova mladenačka rola iz imaginarne buntovničke ’trilogije’ glumčeva zlatnog doba — ona Terryja Malloya u Kazanovim Dokovima New Yorka — kompleksnog bivšeg boksača i doušnika mafije, prototip svakodnevnog čovjeka sa savješću, finalno i moralno iskupljena mučenika — čija je rečenica »I coulda be a contenda«, jednako kao i Kowalskijeva vrišteća bolna »Stellaaaaa!«, ili kasnija don Corleoneova ’ponuda koju se ne može odbiti’ u Kumu — klasika koja je zadužila i obilježila filmsku umjetnost.

Drugo zlatno doba, ono glumačke zrelosti, doživio je u sedamdesetima u okviru još jednog trokuta — Kum, Posljednji tango u Parizu, Apokalipsa danas. Sve ostalo, ono post i in-between, dobro i loše, bilo je rezultat njegove prirode, uvijek voljne poduzeti rizik — glumiti nacistu, homoseksualca i Japanca (!), nastupiti u mjuziklu za kojeg nije imao background; čak se okušati kao izrazito perfekcionistički redatelj (legendarne su tako priče o Brandovu snimanju One-Eyed Jacks, na kojem je dan trošio samo u čekanju na obrušavanje savršenog vala na obalu, ili pak najljepše kadriranog psećeg hoda uz fasadu snimane kuće). Možda je u pitanju nedostatak ukusa u odabiranju rola, možda i nešto prozaičniji — novac, a možda, i najbliže istini — puki profesionalni izazov. No svim je svojim likovima Marlon Brando dao novu dimenziju, podložnu uvijek nanovnoj interpretaciji koja je svoga tvorca pretvorila u mit, učinila poviješću, i pretvorila u ime koje će pamtiti sve buduće generacije.

Katarina Marić