Luk i voda

Luk i voda

Đurić vrlo dobro zna da njegova publika nije baš sofisticirana i da utjehu mahom nalazi u latinoameričkim sapunicama i tabloidima, pa u tom smislu podešava nišanske sprave. I pogađa gdje treba

Raščistimo najprije jedno: Kajmak i marmelada nije dobar film. Doimao bi se demodirano i prije dvadesetak godina, u doba uspona jugoslavenskih urbanih komedija, koje zdušno oponaša. Traje beskrajno dugih sat i pol, jer radnja bi mu stala u pedesetak minuta TV-drame za ponedjeljak navečer (s reklamama). Likovi su mu sročeni od čistih stereotipa, bez i trunke posebnosti koja bi ih učinila individuama (na opću radost politički korektne kritike, kojoj je na početku čak tekstualno objašnjeno da je riječ o univerzalnoj priči — jer to, eto, nisu kadri zaključiti sami, a autor se očito gnuša pomisli na dublje zadiranje u konkretne začudnosti svoga mjesta i vremena). Nema toga nacionalnog, dramaturškog ni karakterizacijskog klišeja koji bi bio odveć otrcan za njegovu scenarističku potku. Što znači da možete izaći u predvorje kina, otići na toalet, kupiti kokice i pojesti ih prije povratka u dvoranu, sigurni u saznanju da se sve što vam je film debelo podcrtao u svojim mnogobrojnim naznakama najvećim dijelom jošnije stiglo dogoditi. Nakon čega se možete osvrtati i gledati lica oduševljene publike, nijemo se pitajući kako to da ona sve to upija u jednom dahu.

Jer, Kajmak i marmelada uspješan je film. Bio je golem hit u Sloveniji, a vjerojatno će slično proći u distribuciji diljem bivše Jugoslavije. Neki bi mogli zapaziti kako time Slovenija u filmskom smislu preuzima onaj imidž koji je tijekom devedesetih održavala u socijalnom smislu — onaj pomalo ciničan imidž otvorene, multikulturalne sredine, gdje mogu naći utočište svi žitelji bivše savezne države koji se ne žele potpisati pod nabujale nacionalizme. Eto, glasila bi takva teza, mi Slovenci upili smo taj dotok imigracije kad je trebalo, a sad se možemo smijati na svoj račun, kao i u brk svima vama koji živite na Balkanu, pa ste slijepi za svoje šovinizme. Teza, jasno, pada na spomenutnoj klišeiziranosti — protiv zadrtosti se ne može boriti stereotipima. Ali to, ionako, nije razlog ovog uspjeha.

Razlog je samo jedan

Razlog je jedan, i samo jedan: Branko Đurić. Nevjerojatno simpatičan Đuro iz Top liste nadrealista, tragični junak Ničije zemlje, izbjeglica iz ratnog Sarajeva koji je ondje, u Ljubljani, našao mirnu luku. Čovjek kojem se, kao i mnogima, cijeli svijet urušio nad glavom, a on se iz razvalina iskobeljao bez trunke gorčine. I koji je sad, s malo vremenske distance i malo uspjeha koji mu je otvorio vrata, dobio priliku svoja gledanja pretočiti u cjelovečernju priču, kao potpuni autor, scenarist i redatelj. Pa iako u svojoj naivnosti zdušno trokira u oba posla — jer od njega se legitimno mogla očekivati i veća lucidnost i originalniji smisao za humor — ukupni dojam kojim je Kajmak i marmelada obavijen jest neumoljiva pozitivnost. Preživljavačka, ljudska dobrota. Uobličena, jasno, jedino u likovima njega i njegove djevojke, koji nailaze na brdo prepreka u nastojanjima da ljubavlju grade mostove. Što je melodramski kliše C-18, da, ali i tip protagonista kakvi se ne viđaju često u ovim krajevima.

Đurić vrlo dobro zna da njegova publika nije baš sofisticirana i da utjehu mahom nalazi u latinoameričkim sapunicama i tabloidima, pa u tom smislu podešava nišanske sprave. I pogađa gdje treba, usput rehabilitirajući priču o malom čovjeku za maloga čovjeka. A to nije zanemariv uspjeh. Možda će jednoga dana ovdašnja publika tražiti više, pa će Đurić profunkcionirati na intrigantnijoj razini. Zasad, samo može odahnuti što je uspio privesti film kraju (a samo debitanti znaju kako je to) i još postići komercijalni uspjeh. Možda mu to dade snagu za istinsku odvažnost.

Vladimir C. Sever