Konačno!

Konačno!

Monsunsko vjenčanje filmsko je osvježenje u domaćem kinopostavu, osvježenje koje nam malo koji naslov trenutno može priuštiti

Glasovitost indijske redateljice Mire Nair već je odavna nadrasla granice matičnoga potkontinenta, a njezino djelovanje obuhvaća ne samo igrane filmove nego i televizijske, kao i dokumentarne. I prvi su filmovi te redateljice bili ovjenčani raznim vrijednim nominacijama ili nagradama, a prestižne su nagrade, čini se, i razlog što je Monsunsko vjenčanje iz 2001. prisutno i u domaćoj kinodistribuciji.

Kako multikulturalnost možemo smatrati glavnom označnicom filmskoga stvaralaštva Mire Nair, ne mora čuditi da je Monsunsko vjenčanje među rijetkim naslovima opusa radnje smještene u Indiji. Tematsko je zaleđe svih zbivanja upravo vjenčanje, koje čini predtekst ne samo okupljanja šire obiteljske zajednice rasute i nadaleko izvan indijskoga potkontinenta, već i slojevitog propitivanja suvremenoga indijskog društva. Društvo se, naime, našlo na razmeđi vlastite tradicije i utjecaja modernizma, koji je u ovom filmu poglavito izvanjskog porijekla. Mira Nair zatečeno stanje tek bilježi, ne donosi jasne prosudbe o dvjema krajnostima, svjesna nužnosti njihova prožimanja. Razmatranje je navedenog neizravno, a očitujemo ga ponajprije postupcima i uvjetovanošću skupine središnjih likova.

Ukidanje granica glumac — lik

Skladan je odnos redateljskih postupaka Mire Nair i scenarističkoga predloška Sabrine Dhawan, upravo zbog toga što u širokom rasponu koji zahtijeva građa Monsunskog vjenčanja one nemaju nikakvih poteškoća u predočavanju većega broja podjednako važnih likova, njihove karakterizacije i vođenja zasebnih priča što se nepobitno preklapaju. I pritom rabe izniman stvaralački postupak, jer likovima su izrazito sklone, ne promatraju ih s distance, nego s potpunim razumijevanjem njihovih osobnosti. Na taj način kod gledatelja postižu znatno višu razinu uživljenosti u zbivanja, potpuno emotivno uključivanje.

Možemo ustvrditi da Mira Nair bez ikakvih poteškoća postiže zamalo suprotan raspon raspoloženja i ugođaja, od komičnoga prema melodramatskom ili od sentimentalnoga prema tjeskobnom. Potpomognuta je, pritom, nadahnutim radom gotovo cijeloga glumačkog postava. Suzdržana izričaja zasnovana ponajprije na osobnostima i na propitivanju mogućnosti filmske glume, bez ikakvih izvedbenih preglumljivanja, pojedini članovi glumačke ekipe pod sigurnim redateljskim nadzorom ukidaju granice s likovima koje tumače. Iznimni redateljski postupci, koje bismo prije mogi označiti retoričnim nego autorskim u očitovanju filmske građe, čine okvir više emotivnih vrhunaca, potpuno pročišćenje djelovanja središnjih likova, u kojem je i naizgled društveno marginalnim likovima pridana iznimna važnost i završna društvena integracija.

Nužno je napomenuti da glazba potpisnika Mychaela Danne u filmu ne znači tek zaleđe zbivanja, nego je njezina vrijednost i dramaturška. Odnos je izvanprizorne i prizorne primjeren, a upravo prizorna kao temelj izvedbenih umjetnosti plesa i pjevanja otvorenom je metaforom dosezanja suglasja predstavnika obitelji, pa i čitave obiteljske zajednice. Vrijednost snimateljskoga rada Declana Quinna moramo sagledati u odnosu s pritajenim, ali dojmljivim scenografskim rješenjima Sunila Chabre te primjereno raskošnom kostimografijom Arjuna Bhasina. Razgovijetno naglašena kolorita, odnosa boja, kao i primjereno skladnih kompozicija, snimateljski je rad očitovan i u skladu s redateljskim postupcima Mire Nair, u kojima punu vrijednost postiže i montaža Allyson C. Johnson. Monsunsko vjenčanje filmsko je osvježenje u domaćem kinopostavu, osvježenje koje nam malo koji naslov trenutno može priuštiti.

Tomislav Čegir