Izgubljeni anđeli

Izgubljeni anđeli

Dok Pokaži mi ljubav i Zajedno ne odustaju od sentimentalnih pasaža, brutalno odlučan rukopis Ljilje pokazuje da je Moodysson spreman otići u drugu krajnost, ali i nepotrebno opteretiti film retorikom lošega didaktičnog filma

Već dugo vremena nisam se osjećao u kinu tako dobro, kao što je to bilo tijekom projekcije Moodyssonova filma Zajedno. Prvi film Pokaži mi ljubav, alias Fucking Amal bio mu je odličan. Ali drugi me oborio s nogu. Očekivati da će se s Moodyssonovim trećim filmom dogoditi nekakav mirakul bilo bi previše. Samim time što je autor odlučio postati jako ozbiljan (čitaj: drukčiji), ne samo u izboru teme nego i u izboru pompozna vizualnog stila, koji se na trenutke doima poput videospota u kojem Tatu susreću Britney. Promjene su poželjne. No, problem nije u tome da je Moodysson postao depresivniji, mračniji i pesimističniji. Problem je u načinu na koji nam on podastire sveopće beznađe koje je nagrizlo postsovjetsku olupinu.

Napuštanje kao središnji motiv

Premda je ovo prvi film koji je Moodysson snimio izvan Švedske, Ljilja nastavlja autorovu fascinaciju dječjim likovima i adolescentima u bijegu, pri čemu on vječno promatra svijet njihovim očima, bilo da je riječ o bijegu iz »jebenog Amala« ili »jebene Estonije«. Zato napuštanje ostaje središnji motiv filma. A motiv trefikinga njegova je okrutna posljedica. Ljilju ne napušta samo antipatična majka, koja bježi u Ameriku, nego će je redom iznevjeriti i napustiti prijatelji, susjedi, dečko, socijalne službe i svaki muškarac kojega je susrela. Jedinu utjehu pronalazi u svom anđelu zaštitniku, četrnaestogodišnjem Volođi, koji životari na društvenim marginama uz dnevnu dozu ljepila i sirupa za kašalj. To je, dakle, Rusija koja je Lenjinu rekla goodbye. Samo što velikoga vođu više ne vuku helikopterom, kako to čine istočni Nijemci, nego nam se on ukazuje na muralu u napuštenoj tvorničkoj hali u kojoj će Volođa pronaći najsigurnije skrovište.

No, dok Pokaži mi ljubav i Zajedno ne odustaju od sentimentalnih pasaža, brutalno odlučan rukopis Ljilje pokazuje da je Moodysson spreman otići u drugu krajnost, ali i nepotrebno opteretiti film retorikom lošega didaktičnog filma, začinjena nepodnošljivom simbolikom usporenih kadrova (Vivaldi i anđeoska krila), pri čemu glazba neprekidno priča priču. I dok izbor Rammsteina, omiljena benda postkomunističke mladeži, još i možemo prihvatiti kao inteligentan komentar njihove energije i destruktivne snage, to se ne bi moglo reći za simboliku stihova Alphavillea (njihov hit Forever Young onoliko je iritantan i nepotreban koliko je to u Zajedno bio Love Hurts Nazaretha).

Most iznad autoceste

Dok je tekstura filma Zajedno počivala na ljudskoj toplini, zajedništvu u razlikama, džemperima nordijskih dezena i svijetu u kojem su odrasli oslonac malenima, Ljilja počiva na ljudskoj hladnoći, vojničkim hlačama maskirnog uzorka i svijetu u kojem su napuštene tinejdžerke oslonac palim malim anđelima. Ipak, za razliku od Winterbottomova filma In This World, koji se također bavi dramom »ekonomskih izbjeglica«, Ljilja ne igra na reportažno pseudodokumentaran pristup (umjesto naturščika, on izabire rusku teen-zvijezdu, sjajnu Oksanu Akinšinu). A ako postoji netko tko Ljilju promatra odozgo, to nisu samo anđeli, nego njezini klijenti.

No, za razliku od naturalističkog prikaza silovanja u razvikanom filmu Nepovratno, u kojem Noe kadrira lik nasilnika i njegovu nemoćnu žrtvu, u Ljilji se lik maloljetne žrtve nikad ne vidi u prikazima spolnoga čina, nego autor uokviruje samo zasopljena odbojna lica njezinih znojnih partnera koji se lančano izmjenjuju nalik na neku brutalnu redaljku, pa je time učinak još razorniji i mračniji nego u Noea.

Jer, Moodysson ne pruža svojim junacima nikakve šanse da se izvuku iz neugodne situacije, nego ih tjera da prijeđu kobni stereotipni most iznad autoceste, koji je već postao neka vrsta lajtmotiva svih filmova koji seciraju bezizlazne živote adolescenata (sjetimo se klinca iz Gumma u kostimu ružičastoga zeca koji pljuvačkom gađa automobile ili njegova malo starijega vršnjaka homoseksualca iz filma L. I. E, koji se pokušava baciti s mosta iznad Long Island Expresswaya). Samo što Moodysson zamjenjuje zečeve izgubljenim anđelima.

Dragan Rubeša