Gorki vremeplov

Gorki vremeplov

Ako je gledatelj »Feralov« vjernik, predstava će mu biti putovanje u prošlost, sentimentalno i gorko, poput nekadašnjih kinožurnala

Nakon svakoga sukoba glavno je i rijetko kad u potpunosti odgovorivo pitanje koliko treba oprostiti ili barem zaboraviti, a koliko se pak ne smije prepustiti zaboravu i, možda ne baš odliti u bronci, ali barem opisati i zapisati. Istim se pitanjem ti prostori bave ne samo od devedesetih, jer su se time manje ili više uvijeno bavili i prije, tako da se uglavnom kao najveće nacionalne svetinje čuvaju pokolji, paradoksalno, uglavnom pripadnika vlastitoga plemena, a ponekad i drugih. Tijekom devedesetih neki su to znali, a drugi naučili skupocjenom metodom vlastite kože, kako to kaže jedan od onih koji se također ne može osloboditi svoje, i naše, prošlosti. Ostali su pak iz raznoraznih, generacijskih, zemljopisnih i ostalih razloga, koji su uglavnom puka slučajnost, to naučili čitajući »Feral Tribune«. Utoliko, recimo, ne vole kad najuspješniji hrvatski dramski pisac u monodrami za svoju suprugu izjednačava »Hrvatsko slovo« i »Feral« kao dva od normale jednako udaljena žutila, samo s različitim predznakom.

Lokalne teme, globalni principi

Hasija Borić, bosanska glumica koju hrvatska publika poznaje iz brojnih sezona u splitskom HNK te zagrebačkom Teatru u gostima i Teatru &TD, preuzela je tekstove Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića iz satiričkoga dijela splitskoga tjednika i napravila Feral Tribune Cabaret kao svojevrstan oproštaj od domovine, onakve o kakvoj je čitala u doba dok je izbjegličku sudbinu odrađivala u Beču, ali i kao pozdravni govor pri povratku. Sama tvrdi da je prenošenjem na pozornicu, kako kaže, najetičnije novinarske priče o Bosni i Hercegovini, željela učiniti nešto za domovinu, jer je velika većina, iako ne i cjelokupan tekst, iskorišten u predstavi, tematski vezan uz susjednu državu. Iznimke, kao što su bivši predsjednici ili ministrice prosvjete i športa, povezani su pak s BiH sami po sebi — neki pretenzijama, a neki podrijetlom.

U sat vremena predstave, pored hrvatskih, pozornicom defiliraju i bošnjački i srpski grešnici, od velikih vođa i ustavotvoraca do bezimenih izvršitelja kojima su oni prvi stavili riječi u usta, tek misao ili dvije u pamet i nož u ruku. I svi zapravo pjevaju istu pjesmu o tri konstitutivna naroda i svakom je onaj njegov, kao i u Orwella, konstitutivniji od drugih. Hasiju Borić i sve njezine likove režijski je posložila Tanja Miletić Oručević, naizgled ne odveć promišljenim redanjem monologa i plesno-pjevanih točaka. Pokušaj iskoraka iz poznate sheme pokušaj je interakcije s publikom i suigra s Ibrahimom Alibegovićem, multinstrumentalistom, koji je osim za pratnju zadužen i za sveukupnu podlogu predstave.

Najteži glumački ispit

Navodno je monodrama najteži žanr, pravi glumački ispit koji polažu samo najbolji. Ako je monodrama začinjena i kabaretom, stvar se dodatno komplicira, a ako je i taj kabaret onaj pravi, dakle satiričan i kritičan, a ne puka vodviljska revija, riječ je o formi na kojoj padaju i najveći, ma kako namjere bile plemenite. Upravo se to dogodilo Hasiji Borić u Feral Tribune Cabaretu, predstavi koja je samo mjesec i pol nakon sarajevske premijere imala i malu turneju po Hrvatskoj. Zagrebačko gostovanje u Teatru Exit kao da je Hasiju Borić zateklo nespremnu, što se vidjelo i čulo u neujednačenu tonu predstave, skokovitoj i prenaglašenoj dinamici karakternih izmjena te sporadičnoj pomoći šaptača. Ipak, može se reći da je »Feral« imao više sreće s ovom inscenacijom nego s nemuštom Bilježnicom Robija K.

Ukratko, ako je gledatelj »Feralov« vjernik, predstava će mu biti putovanje u prošlost, sentimentalno i gorko, poput nekadašnjih kinožurnala. Neredovitim čitateljima novina koje su bile jedini trag svjetla u mraku ratnih devedesetih, Studio Viva Ludež nudi dovoljno razloga za smijeh i bez predznanja. Taj je smijeh opor jer je rezultat prepoznavanja, onoga što je bilo i što — nije prošlo.

Igor Ružić