Fantazija o scenskoj fantaziji

Fantazija o scenskoj fantaziji

Glumci su bili, kako se to pučki kaže, »jedan bolji od drugoga«. Kao da su htjeli dokazati da su sami napisali sebe, zapravo svoje osobe

Riječ je, kako je to u najavi predstave napisano, o »scenskoj fantaziji« autorice scenskog teksta Lade Marinac Kralj, koja, čita se u toj najavi, »ingeniozno sažimlje sukus Marinkovićeva svijeta...«. Dakako, to bi publika i sama prepoznala. I pritom bi možda korišteni pridjev stupnjevala do superlativa, ili ga izostavila — »kako tko voli, neka izvoli«!

Ali što ako to ne bi prepoznala? Što onda?

Hommage Marinkoviću

I eto nas za tili čas do zarona i u »našu fantaziju« prema kojoj je to »uistinu« izvorni tekst Lade Martinac Kralj, tekst koji nema nikakve veze sa školskom lektirom nijednog pisca na ovom planetu? A iz tog »fantazijskog zarona« bi, razumije se, mogle izniknuti i određene kritičke napomene na »izvorni dramski tekst«. I tada bismo mogli pročitati i takvu »podlu« zamjerku »ingenioznom« uratku autorice kao što je na primjer ova:

»Lada Martinac Kralj pisala je dramu kao da piše dva-tri tematski različita prozna teksta, ali s istim ironično-intelektualnim i, to svakako, civilizacijskim odmakom od psiho-socioloških determinanti na jednoj izoliranoj kopnenoj izraslini na morskoj pučini na kojoj se dobro i zlo uporno međusobno nadmeću i podgrizaju za vremena beskonačnog vremena koje jedino traje čak i u vremenu dok sat stoji privodeći živuće osobe na tom škoju do autističkih fiksacija za svoj sistem vrijednosti življenja, pa i do konačne licemjerne, i zato nevažeće, pomirbe s onim Uzrokom svih stvari za kojeg lica drame (u svom nepoznavanju fizike) drže de jest uzrokom Svega — Bogom. Ali usprkos tome što je autorica vješto ispreplela tematske cjeline s različitim motivima na učinku svoje ironije, ipak njen autorski tekst ne sadržava energiju dramske vrste i stoga, a uz silnu potporu svoje zanimljivosti i nesumnjive literarnosti, on uporno priziva svoje pretakanje u proznu vrstu. I priziva zadubljenog čitatelja koji će njegovu zasužnjenost u scenskoj završenosti i dovršenost razvezati i ponuditi izazovima svoje mašte da ga Ona, Uznosita, na svojoj kolorističkoj filmskoj traci oslikotvoruje, kinetizira i bogati dodatnim stvaralačkim zamišljajima.«

Ali kako nije tako kako »podla fantazija« zamišlja da jest, već je onako kako nije, sada brzo treba kazati da je Lada Martinac Kralj uistinu autorski zaslužna za to što je svojim trudom jedno važno kazalište na 14. Marulićevim danima od golema značenja za napredak hrvatskoga dramskog pisma upozorilo na veličinu proznog autora Ranka Marinkovića, inače i pisca dramâ koje, eto, pored njegove proze nema ni potrebe izvoditi. A zaslužna je i za to što je rastvorila priliku vrsnom Ivici Kunčeviću da dokazuje svoju redateljsku moć tako da njezin prijedlog dramske strukturiranosti izrazito proznih sastavaka pretvori u takav kazališni čin kojem se zdušno pljeskalo. A to je, priznat ćemo, u ovom vremenu izmicanja redateljskoga kazališta, kad svi članovi žirija natječaja za najbolji dramski tekst Marulićevih dana mahom tvrde da je gotovo (gotovo!) svih 58 prijavljenih tekstova bilo dobro, bila prilika koju mu je valjalo redateljski iskoristiti prije definitivna nastupa dosad marginalizirana dramskog pisca, između ostalog i taštinom redatelja.

Odlični glumci

A glumci, koji su se kretali po višeznačnom prostoru scenografa Ivice Prlendera i u odgovarajućim kostimima Danice Dedijer, a pokatkad plesali i pjevali uz glazbu Nenada Šiškova, bili su, kako se to pučki kaže, »jedan bolji od drugoga«. Kao da su htjeli dokazati da su sami napisali sebe, zapravo svoje osobe. I zato mi ih valja redom hvaliti: Trpimira Jurkića, Zoju Odak, Daru Vukić, Josipa Gendu, Kseniju Prohaskua, Josipa Zovka, Peru Kvrgića, Snježenu Sinovčić Šiškov, Mirka Kraljeva, Nenada Srdelića, Franka Strmotića, Peru Vrcu, Tončija Banova, a posebno Ratka Glavinu kao popravljaču Ciprijana (sata na zvoniku), jer se uzdigao tek za rukohvat niže od onog konačnog visja koje bi zasigurno dosegnuo da je tu ulogu spremao od početka, a ne uskakao u nju posljednji tjedan prije premijere. A valja mi izdvojiti i Doru Polić u ulozi Francuskinje, i to ne samo zato jer je gledateljstvo uvjerila u to da jest Francuskinja nego i zato jer je dramaturški gledano bila onaj nužni znak ženske zamamnosti i slobode koji škoj, u kojem je vrijeme stalo, prevrće naglavce. A bez toga ne bi bilo ni razloga za dramsku introvertiranost pisca Tommyja u već pohvaljenu glumačkom iskazu Trpimira Jurkića.

Vlatko Perković