Druga prilika za ljubav

Druga prilika za ljubav

Nevinost prve ljubavi, s primjerenim dozama drame i romanse, dojmljivim glumačkim interpretacijama (napose Julije Blake) i sjetnim ugođajem, istodobno je i staromodan i moderan, idealističan i realističan mali film

Osobe starije dobi ne viđaju se tako često u gledalištima kina, a bogme ni na velikim ekranima. Suvremenu kinematografiju, osim kada ne traži ikonografsku pomoć starih mudraca i bradatih čarobnjaka iz fantazijskoga štiva, više zanima ’mladost’. U ideju starosti ili ugodna starenja većina aktualnih filmaša kao da i ne vjeruje, u emocije još i manje, kao vjerojatno ni većina brzoživućega čovječanstva. A ideja o pravoj ljubavi pod stare dane zvuči staromodno te je danas uzgajaju valjda samo u herc-romanima ili u staračkim domovima sa specijalnim programima za osamljena srca.

Možda se baš zato Nevinost prve ljubavi australskoga redatelja Paula Coxa, inače narativno veoma konvencionalan, a izvedbeno televizičan film, doimlje apartnim komadićem suvremenog celuloida. Možda je baš zato dirnuo publiku, ali i kritiku, posvuda — od vlastita dvorišta do svjetskih festivala. Zašavši u šezdesete, kada se navodno više živi od sjećanja i nostalgije nego od akcije i pustolovine, manje poznati australski redatelj nizozemskoga podrijetla upušta se u priču o staračkoj ljubavi koja pokušava demantirati te predrasude. Možda je to djelomice i redateljeva životna priča, što je manje važno. Bitnije je to da nostalgično i melodramatično raspoložen Cox ostavlja prostora za refleksiju o emotivno nedostatnu življenju prije starosti i, dakako, o smrti koja nužno dovrši baš svaku, pa i sretnu priču.

Takvi ne postoje

Jedan čovjek (Charles Tingwell) i jedna žena (Julia Blake) susreću se ponovno nakon pola stoljeća tisućama milja daleko od belgijskoga grada gdje su zajednički iskusili draži prve ljubavi. Premda su ’stol i postelju’ godinama dijelili s drugima, čim se ugledaju, shvate da se nikada zapravo nisu ni odljubili. Izgubljeno vrijeme odluče nadoknaditi, no to donosi određene dvojbe. Udovac Andreas (inače, orguljaš) ima karcinom, ali to taji, dok Claire ima staroga muža (Terry Norris): sada mu treba objasniti kako želi nadoknaditi izgubljeno i ispuniti emotivnu prazninu koju je osjećala svih tih godina zajedničkoga života.

Da se takva priča (koja podrazumijeva i prikaz tjelesne ljubavi) događa negdje u našem susjedstvu, vjerojatno bi skandalizirala okolinu, u najmanju ruku članove obitelji ljubavnika. No za Coxa tabui očigledno ne postoje, pa ih njegova priča i ne dotiče, čak ni onda kada nužno uvodi likove (odrasle) djece novih-starih ljubavnika. Jednako tako, uopće ga ne zanima zašto je ta ljubav nekoć i negdje prekinuta, nego samo kako se sada i ovdje može realizirati.

Takav razvoj ’staračke’ romanse redatelj funkcionalno motivira kratkim i vizualno efektnim reminiscencijama na strastvene dane izgubljene mladosti ili na bolno-povišene trenutke iz ’razdvojenih’ života ponovno združena para. No, Coxova projekcija nije posve ružičasta: likovi su mu (katkada bolno i okrutno) iskreni, zaključak istodobno vedar i neumoljivo realan, a (ljubavnim prizorima potkrijepljenu) vjeru u mogućnost ostvarenja potpune ovozemljske ljubavi stalno potkopava zov nepoznate ’vječnosti’ iz zvuka Andreasovih orgulja. Ukratko, Nevinost prve ljubavi, s primjerenim dozama drame i romanse, dojmljivim glumačkim interpretacijama (napose Julije Blake) i sjetnim ugođajem, istodobno je i staromodan i moderan, idealističan i realističan mali film. Nedovoljno utješan za ostarjele, ali prilično instruktivan za one koji će to tek biti. U svakom slučaju, prikladan za kućno kino.

Diana Nenadić