Dinamična i hladna drama

Dinamična i hladna drama

Barbarske invazije zabavan je film, šarmantan, ali i razmjerno hladan. Arcandova vještina najviše je uočljiva u specifično filmskim postupcima koji nenametljivo sugeriraju društveni kontekst, što ponekad vuče prema dokumentarizmu

Kanadska kinematografija širem je krugu domaćih gledatelja slabije poznat pojam: osim imena kao što su Cronenberg i Egoyan te ponekog festivala, malo će tko osim filmskih kritičara biti kadar dati detaljniji osvrt ili procijeniti njezine domete. Domaća kritika Arcanda je hvalila kao »kulturnu ikonu frankofone Kanade«, ali s poduljom redateljskom stankom autor kao da je nestao iz vidokruga filmskog svijeta, poput naturaliziranog Egoyana, koji u posljednje vrijeme ponovno intrigira javnost zbog političkoga konteksta svoga novog filma. Arcandovo ostvarenje pomalo nespretna bodrijarovskog naslova Barbarske invazije također je politički film, makar žanrovski smješten u fleksibilno polje između melodrame i komedije. Kanski i oskarovski dobitnik film je ležerna humora, odlična scenarija i pripovjedne lakoće. Priča o sveučilišnom profesoru (Remy Girard) u pedesetim godinama koji boluje od raka na prvi pogled ne djeluje nimalo filmično. No Arcand na lukav način iz nje uspijeva izvući maksimum: obiteljska drama zamišljena je i kao politički komentar i društvena metafora. Bivša žena Louise uspijeva uvjeriti sina, uspješna poslovnog čovjeka, da dođe u posjet ocu. Sebastian nevoljko pristaje, no ubrzo se zauzme za oca, omogući mu najbolje bolničke uvjete te nagovori sve njegove prijatelje i ljubavnice da ga posjećuju. No Remyjevo je stanje sve teže, pri čemu ne pomažu ni heroinske injekcije za ublažavanje bolova koje mu daje bivša narkomanka Nathalie. Remy shvaća da je jedino rješenje dokidanje patnje, te okuplja svoje prijatelje i ljubavnice u ljetnikovcu na obali jezera i oprašta se s njima dok mu Nathalie ubrizgava smrtonosnu dozu heroina...

Intelektualni heroji vs. brokeri

Barbarske invazije zabavan je film, šarmantan, ali i razmjerno hladan. Arcandova vještina najviše je uočljiva u specifično filmskim postupcima kao što su dovitljiva zatamnjenja, komentatorske vožnje kamerom ili objektivni kadrovi koji nenametljivo sugeriraju društveni kontekst što ponekad vuče prema dokumentarizmu. Nažalost, inteligentan scenarij povremeno pada na ključnim mjestima emocionalne identifikacije, povremenim nelogičnim i nemotiviranim postupcima likova te često neuspjelim kombiniranjem melodramatskog pristupa i komedije. Ono u čemu je svakako najjači suptilna je — ali upravo zato i vrlo prodorna i inteligentna — društvena kritika.

Arcand je malokad izravan te upravo sitna i nevidljiva mjesta u scenariju čine ostvarenje simpatičnim, osvajajući pozornost gledatelja i tjerajući ga da film gleda usredotočeno, u brehtovskom smislu te riječi. Remyjeva smrt metafora je (iz)umiranja jedne generacije, one generacije šezdesetoosmaša koja je hedonistički uživala u životu (pohotna Remyjeva narav), živjela u skladu s liberalnim i humanističkim načelima (monolog o strahotama ratova) te na kraju shvatila koliko je griješila prihvaćajući neka ortodoksna politička stanovišta (sjajna sekvenca s Kineskinjom i frankofonom obožavanju maoizma).

Scena u kojoj Remyja obuzima bijes nakon što shvati da nije ostavio nikakav dublji intelektualni trag budućim generacijama te mu to zadaje veću bol nego rak koji ga izjeda prikaz je stanja intelektualne ljevice koja se našla u dubokoj krizi. Činjenica da Remyja izdržava elegantan, bogat i uspješan sin, koji ne pripada klasi intelektualnih heroja nego prodornoj i bešćutnoj klasi brokera, dodatno ga frustrira. Bolju metaforu pobjede globalnoga kapitalizma nad intelektualno propalom (doslovce kancerogenom) generacijom šezdeseto-osmaša teško je zamisliti.

Život do posljednjeg daha

Dodatna je zanimljivost kulturalni kontekst. Riječ je o filmu čiji su akteri frankofoni intelektualci, jednako tako skeptični spram Europe kao i Amerike, s kojom imaju zajedničko jedino pripadnost istom kontinentu. Suptilna, ali dosta snažna kritika kanadskoga društva — zdravstveni sustav u kolapsu, neučinkovitost policije, sindikati kao mafijaške podružnice u kojima glavnu riječ imaju sitni lopovi te multikulturalnost kao lažni temelj društva — Arcandu omogućava dati vrlo opširnu i detaljnu sliku društva koje se obično smatra svijetlim primjerom demokracije i tolerancije. Arcand u toj analizi nije fragmentarno narativan kao što bi to recimo godarovska tradicija nalagala: lucidan prikaz neuspjeha ljevice da riješi bitna društvena i teorijska pitanja smješten je u žanru komedije pa je upravo stoga originalan. Heroji ljevice ostaju tek prašnjave knjige na polici: nakon Remyjeve smrti u njegov se stan useljava izliječena narkomanka Nathalie, koja s kratkotrajnim zanimanjem promatra korice Ciorana, Levija i Solženjicina, nakon čega slijedi strastveni i kratki poljubac sa Sebastianom. Kratak stoga jer je Sebastian oženjen i živi u posve drukčijem svijetu u kojem su izazovi literature i droge mnogo manje uzbudljivi od burzovne transakcije dionica norveške naftne kompanije. Barbarske invazije nisu pseudointelektualni traktat. Acandov je film dinamična, no pomalo hladna drama o ljudima čije je vrijeme prošlo, ali još u životu pronalaze dovoljno užitka da ga žive do posljednjeg daha. Onaj tko u tome prepoznaje sentimentalnost umjesto elan vitala, definitivno je na krivom putu.

Tonči Valentić