Aura diletantizma

Aura diletantizma

Dugometražni prvijenac mladog Zvonimira Jurića — redatelja cijenjenih dokumentaraca iz devedesetih: Nebo iznad Osijeka (nagrađenog Oktavijanom za najbolji dokumentarni film), Tvrđa i Crnci su izdržali, a ja?, kao i srednjometražnog Die, Die My Darling, Onaj koji će ostati neprimijećen na prošlogodišnjem je Pulskom filmskom festivalu svoga autora ovjenčao nagradom za najboljeg debitanta. Riječ je o začudnome filmu koji je instantno dočekan na kritičarske noževe. Ipak, rijedak Jurićev senzibilitet nešto je na što bi se pri njegovoj procjeni trebalo orijentirati; redateljeva tendencija ka metaforičkom i metafizičkom naime, impuls je kakav je u domaćoj kinematografiji vrijedan pažnje.

Dakle unatoč mnogim manama (prazan hod popunjavan evidentnim glumačkim improvizacijama, posebice u predugačkoj ekspoziciji uvoda i introdukcije s likovima, primjerice) te sveopćoj auri diletantizma koju posljedično pronosi, Onaj koji će ostati neprimijećen potencijalnom gledatelju ipak može biti zanimljivo filmsko iskustvo (čiji je, uvjetno nazvano — drugi dio puno uspješniji od prvog). Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog intrigantnosti lika nedefiniranog androginog bića (u tumačenju darovite Darije Lorenci, iako spomenuti treba i odličnu Natašu Dangubić) čiji nesebični postupci evociraju njegovo višesfersko, barem astralno porijeklo — anđela čuvara ili dobrog duha, možda. Bezuvjetno činjenje dobra, naime, bila je ideja polaznica i okosnica u kreiranju same radnje, te Lorencin On postaje neobična, nikako biblijska verzija Isusa Krista — luckastog, naivnog, bazno ženskog.

Redateljeva težnja za površinskom gotovo dječjom narativnom jednostavnošću koja će progovarati o dubljim i značajnim stvarima, stoga je uspjela samo utoliko koliko je takav motiv inaugurirala na domaći veliki ekran, nikako opsežnijom i svrhovitijom razradom istog. Stoga mu poneka lekcija od Larryja Fessendena ne bi škodila.

Katarina Marić