Amerika

Amerika

S postojanjem Theater districta na planu grada, kazališnom kritičaru očekivanja već na prvi pogled rastu do vizije rajskoga vrta prepuna nepoznata slasnog voća. No, bostonska se kazališna zbilja, ukoliko to nije kontradiktorna sintagma, pokazala ne tako bajkovitom, iako je Boston po kazalištu, kako kažu znalci, četvrti grad u SAD

Iako susret sa zbiljom uvijek, ili barem toliko često razočarava da se ponekad i ne usudimo misliti drukčije, te budući upućeni optimisti, što znači pesimisti, uvijek mislimo da je drugdje bolje, nije baš uvijek tako. Potvrđuje to i primjer Bostona, navodno najeuropskijega grada u Sjedinjenim Državama, koji je istovremeno i kolijevka revolucije.

S postojanjem Theater districta na planu grada, kazališnom kritičaru očekivanja već na prvi pogled rastu do vizije rajskoga vrta prepuna nepoznata slasnog voća. No, bostonska se kazališna zbilja, ukoliko to nije kontradiktorna sintagma, pokazala ne tako bajkovitom, iako je Boston po kazalištu, kako kažu znalci, četvrti grad u SAD.

Broadway in Boston

Glavni grad države Massachusetts dovoljno je blizu New Yorka, apsolutne kazališne perijestolnice Sjedinjenih Država, što bostonskoj publici daje priliku da relativno brzo vidi i brodvejske uspješnice. Jedan od takvih je i The Graduate, kazališna verzija Diplomca u kojoj glavnu ulogu Mrs. Robinson, jer ta uloga zbog nje postaje glavna, igra Lorraine Bracco, glumica planetarno poznata kao psihijatrica Tonyja Soprana. Osim njezina supijana teturanja i glasa koji nitko ne bi želio čuti od vlastite majke, malo što je u toj produkciji zaista bilo kvalitetno kazalište, ukoliko su kriteriji malo viši od pukoga ponavljanja scena iz filma. Dakako, riječ je o produkciji koja i ne računa na izazovnost nego na prodaju te stoga mora ponuditi dovoljno nostalgije, odrađene glazbom Simona i Garfunkela, ali i nešto novo — što je dobila izvrsnom interpretacijom Mrs. Bracco.

Broadway in Boston, mreža koja njujorškim hitovima puni grandiozna kazališta, a zapravo pregrađene varijetee ili kina iz predratnoga vremena procvata kinematografa, tako je u svakom smislu najveći kazališnoprodukcijski pogon, koji očekivano ostvaruje i najveću zaradu. No, riječ je o gostima, za kojima domaći pomalo zaostaju.

Nimalo slučajno, najprogresivnije je kazalište u Bostonu American Repertory Theatre, kuća udaljena tek stotinjak metara od ulaza u Harvard Yard u Cambridgeu, nekad mjestu pored Bostona, a danas zapravo sastavnom dijelu grada. Iako ga svrstavaju u kvalitetnija kazališta u SAD, čini se da ART više pozornosti obraća ispoliranosti produkcije i pomnoj vizualizaciji nego istinskom kazališnom istraživanju. Hvale se, naime, brojnim gostovanjima Boba Wilsona i suvremenim iščitavanjima klasika. Jedno od takvih, Shakespeareov A Midsummer Night’s Dream u režiji poznate koreografkinje Marthe Clarke, i nije ispunio očekivanja. Ili možda jest ona skeptičnijih, jer je koreografkinja zaista vrhunski koreografirala vilinski let, no Bardov je tekst ostao na razini tek mjestimično korektna izgovaranja, bez vidljivijega glumačkog ili režijskog angažmana.

Angažman je rijetkost

Uostalom, taj angažman, koji bi recimo osvješteniji Europljani očekivali od američkih kazalištaraca, rijetko se nalazi. To čudi pogotovo zato što je 11. rujna i sve što je nakon tog datuma uslijedilo česta tema ne samo medijskih debata nego i privatnih razgovora. U kazalištu ga se teško može zapaziti, osim u i inače izvrsnoj verziji Brecht-Weillove The Threepenny Opere, gdje Peachuma, Macka i ostale u osuvremenjenu, tehnološkim izrazima i psovkama ispunjenu prijevodu, s vremena na vrijeme prekida zlokobni zvuk helikoptera. Građanski ili neki drugi rat, ili tek takozvano totalni nadzor u produkciji neovisnoga New Repertory Theatrea na kraju predstavu i prekida, jer neimenovani tom angažiranom kabaretu jednostavno — isključuju struju.

Da barem naznake političkog angažmana bostonskog kazališta ipak postoje, pokazao je ART ugostivši jednoga ponedjeljka, koji je inače dan odmora za kazalištace, koncertnu izvedbu prvoga čina komada koji Tony Kushner još piše. Autor hvaljenih Angels in America zapravo je požalio što je dopustio da mediji objave prvi čin njegove drame zanimljivoga naslova Only We Who Guard The Mystery Shall Be Unhappy, u kojem Laura Bush čita Braću Karamazove mrtvoj iračkoj djeci. Dakako da je u ljevičarskom Cambridgeu oduševljenje izazavao i taj prvi čin, koji još nimalo ne određuje kakav će komad na kraju biti, pa tako i komentari da je Kushner ovaj put izabrao prelaku metu još nemaju pravo utemeljenje. U svakom slučaju, komadu je već osigurana medijska pozornost, pa bio dobar ili loš, neće proći nezapaženo.

Koncertna čitanja u SAD su češća nego u našim kazališnim prostorima, pa tako neovisna kompanija American Voices, također u gluhom ponedjeljku, organizira nekoliko takvih okupljanja za publiku i predstavnike sponzora. Namjera je ponuditi nekoliko takvih produkcijski nezahtjevnih projekata kako bi se opipalo bilo gledatelja. Najbolje prihvaćena pretprodukcija dobiva novac za kompletiranje predstave u sljedećoj sezoni. Ideja je dobra i, recimo to tako, demokratična, uz jednu zamjerku: riječ je samo o provjerenim tekstovima kao što su American Buffalo Davida Mameta, True West Sama Sheparda ili Who’s Afraid of Virginia Wolf Edwarda Albeeja. Čini se da bi takvo načelo bilo bolje primijeniti na nove tekstove nepoznatih autora ili onih koji tek izlaze iz anonimnosti, pa bi i sud javnosti, a ne samo urednika u izdavačkim kućama ili kazališnih producenata, bio utoliko korisniji i važniji.

Povijest i korijeni

No, ako se već ne bave suvremenošću, i bostonske kazalištarce, barem neke od njih okupljene oko poluprofesionalne kompanije Boston Theater Works, zanima prošlost. U ruke im je došao iznimno zanimljiv tekst Conspiracy of Memory Stevena Bogarta, profesora kreativnoga pisanja i scenarista koji se još nije probio, ali nije ni potpuno nepoznat. Ukratko, protagonist je američki Židov, kojeg pored sjećanja na ono što je proživio u koncentracijskom logoru muči i uznapredovala Alzheimerova bolest. Nakon što prepozna jednog od liječnika iz Mengeleova tima, sam se, u procesu u kojem je na kušnji i njegova obitelj i autentičnost njegova sjećanja, suočava s činjenicom koju je potiskivao cijeloga života: da je kao liječnik, ali i logoraš, nacistima asistirao pri eksperimentima kako bi time spasio vlastiti život. Nakon bolna suočenja protagonist umire, konačno pomiren s vlastitom savješću, no ostavlja dvije obitelji u kojima nikad više ništa neće biti isto. Unatoč pomalo didaktičnoj produkciji, gotovo nepostojećoj režiji i glumcima koji se nisu digli iznad razine entuzijazma amatera, te s brojnim problemima u samoj dramaturškoj razradi ideje, predstava je zanimljiva, možda i zato što podsjeća na neke domaće pokušaje obračunavanja s prošlošću koja ne želi proći.

Slična je profila i izrazito irska The Súgán Theatre Company, grupa koja gotovo da postoji da bi Bostonci koji ne žele zaboraviti svoje podrijetlo mogli čuti irsko r izgovoreno na prrravi način. Njezin je gotovo kućni autor Ronan Noone, kojeg njujorški kritičari uspoređuju s trenutno vjerojatno najpoznatijim Ircem dramske književnosti Martinom McDonghom. I tematika je njegovih komada slična, uvijek je to neko zabito irsko selo gdje se međuljudski odnosi i zapetljane povijesti nabijene emocijama rješavaju u trenutku kad te emocije, godinama potiskivane, eksplodiraju. Sudeći po njegovu najnovijem tekstu The Gigolo Confessions of Baile Breag, Noone je još daleko od McDonaghove suptilnosti, iako njegovo ime ne treba potpuno zaboraviti.

S druge strane razvedenog arhipelaga kazališta u Bostonu stoji pak čista zabava, komercijalno kazalište bez pretenzija. Jedno od takvih je i The Lyric Stage, čiji repertoar ne izlazi iz okvira očekivane građanske pristojnosti i one, takozvane, neprimjetne režije koja u prvi plan stavlja glumačku igru. Najbolji je primjer takve produkcije komedija Private Lives Noela Cowarda. Kazalište popunjeno do posljednjega mjesta na matineji u srijedu, mjesec i pol nakon premijere, pokazuje da Cowardov koncept i dalje radi.

Zanimljivi plavci

Nezaobilazna je stavka bostonske kazališne ponude i nastup The Blue Man Group, koju gotovo svi turistički vodiči najavljuju kao idealni večernji izlazak, što skeptiku ne daje mnogo nade, ali ipak... Globalno poznati izvedbeni umjetnici, iako su se sami iskrenije opisali kao skupina neodraslih kreativaca koji su ostali na razini srednjoškolskoga smisla za humor, ipak imaju veliku dozu privlačnosti, kojoj na kraju i duguju popularnost. No, nije sve tako jednostavno, jer The Blue Man Group imaju smisla na razini globalnog, intermedijalnog koncepta, kao superstruktura koja objedinjuje i guta kazalište, glazbu, likovne umjetnosti i zapravo sve što im padne na pamet ili pod ruku. Pritom dakako zadržavaju i sklonost subverziji, kako prema samu izvedbenom činu, tako i prema suvremenoj umjetnosti, koje su ipak dio.

Sveukupno, i izuzevši mrežu Broadway in Boston, ostatak produkcije bostonskih kazališta ne razlikuje se odveć od modela koji postoje u Zagrebu, čak bi se moglo povući i paralele između recimo nekih od spomenutih kazališta ili kompanija i Gavelle, Komedije ili Teatra Exit. Razlika bi međutim bila u cijeni, jer i najjeftinija ulaznica za podrumsku crnu kutiju ne stoji manje od dvadeset pa i trideset dolara, ovisno o danu u tjednu. Naprotiv, u bombonijerama od kazališta u Theater Districtu i posljednji red balkona plaća se pedesetak dolara. Ekonomska logika kao da postoji i kod izvođača, jer, zanimljivo, aplauz čak i nakon dobre predstave izmami tek jedan, u izrazito rijetkim slučajevima i dva poklona, čak i kad je riječ o premijeri. U usporedbi s beskrajnim aplaudiranjem u Hrvatskoj, čak i posebnim režiranjem poklona kako bi aplauz silom prilika morao trajati dulje, možda čuvanje dlanova američke publike ima više smisla.

Igor Ružić