Triler u snijegu

Triler u snijegu

Povremeni sukobi među protagonistima, dramatično izražavanje njihovih neslaganja, sumnji i ljubomore dovode Zimske spavače u područje psihološke drame

Sjećamo se filmske junakinje Lole koja trči da bi spasila svojega dečka usijane glave koji se opasno zamjerio kriminalcima. Pritom smo njezine iscrpljujuće pokušaje gledali u tri različite narativne izvedbe, od kojih svaka završava drukčijim krajem. Nakon što smo Toma Tykwera doživjeli kao redatelja koji ustrajava na frenetičnom urbanom stilu, kao autora sklona izrazitoj vizualnoj kinetici i frekventnoj montaži na račun zanemarivanja podrobnije razrade likova, on nas je iznenadio drukčijim pristupom. U izvrsnoj drami Princeza i ratnik detaljno je analizirao iznimno ranjivu, senzibilnu i romantičnu vezu između osamljene djevojke i mladića koji nasljedno boluje od žljezdanoga poremećaja nekontroliranog plakanja, dok u Vratima neba neobičnom ljubavnom odnosu dodaje začin fatalizma i sudbinske određenosti, što je baštinio od svjetonazora Kieslowskog.

Domaći filmoljupci nedavno su mogli pogledati Zimske spavače (1997), njegov drugi cjelovečernji igrani film, snimljen prije gore spomenutih ostvarenja. Tykwer u tom filmu prati pet likova čiji se nesretni životi prepleću u snijegom zametenim krajolicima planinskoga gradića. Učitelj skijanja živi s djevojkom u kući koja pripada njezinoj prijateljici, medicinskoj sestri. Kinooperater krade učitelju skijanja auto i uzrokuje prometnu nesreću u kojoj teško strada maloljetna seljakova kći. Dok seljak grčevito traga za vozačem koji je skrivio nesreću, kinooperater započinje ljubavnu vezu s medicinskom sestrom.

Mozaične priče

Tykwerov narativni postupak nadovezuje se na trend mozaičnih priča, iako su njegove epizode narativno kompaktnije, a likovi su čvršće međusobno povezani. Pritom se uspješno poigrava različitim žanrovskim oblicima. Izborom iste dobi većine protagonista priklanja se generacijskom filmu. Priče koje se odvijaju među mlađom populacijom dominiraju Tykwerovim opusom, iako je to čest slučaj i u drugih suvremenih redatelja njegove generacije. Povremeni sukobi među protagonistima, dramatično izražavanje njihovih neslaganja, sumnji i ljubomore dovode Zimske spavače u područje psihološke drame. No, vjerojatno su najzanimljivi nagovještaji nelagode i iščekivanja, ugođaji koji u filmu otkrivaju žanrovske odrednice trilera. Takve ugođaje podupire lik seljaka koji se ne može pomiriti sa sudbinom, koji neumoljivo prati najbezizglednije tragove i poduzima sve korake da bi uhvatio krivca. U tom smislu zanimljiv je i lik konooperatera koji pati od amnezije. Zbog ozljede koju je pretrpio u mladosti ne funkcionira mu kratkotrajno pamćenje, ne može se bez konkretna poticaja sjetiti ničega što mu se dogodilo prethodnoga dana. Zato svaki dan snima fotografije, poput junaka Nolanova Mementa, koje zatim lijepi u poseban album.

Zimski spavači izvedeni su fascinantnim vizualnim stilom. Frank Griebe snimio je kadrove vrhunske fotografije i kompozicije, koji se nadovezuju u smirenu ritmu montaže. Temeljitost u vizualnom izlaganju omogućuje veću usredotočenost na unutarnje živote likova, kao i povremeno stvaranje metafizičkog ozračja. Sugestivna i nenaglašena pozadinska glazba iznimno učinkovito produbljuje ugođaj pojedinih filmskih prizora. Stilski pristup, koji Tykwer dosljedno njeguje u Zimskim spavačima, vrlo je sličan stilskim izvedbama njegovih kasnijih filmova Princeza i ratnik i Vrata neba. Iz navedenog izlazi da Trči, Lola, trči, film koji je nagovijestio Tykwerovu slavu i ugled, zapravo nije za njega karakteristično ostvarenje. To djelo prije bismo mogli odrediti kao svojevrstan eksces nego kao pravilo u njegovu opusu.

Elvis Lenić