Slijepac na setu

Slijepac na setu

Hollywoodski svršetak odaje razinu zbunjenosti u kojoj se Allen danas nalazi: iako je iz osobnih iskustava uvijek crpao svoja najbolja djela, sve ono intimno što unosi u svoje nove filmove čini se prežvakanim

Čudnim je vodama zaplovila karijera Woodyja Allena. Još se sjećamo razdoblja iz sredine devedesetih, kad je nakon velikog uspjeha Metaka iznad Broadwaya svaki njegov film bio iščekivan s nestrpljenjem. Najčešće s pravom: Dekonstrukcija Harryja (znam da se u nas film nije tako zvao, na vječnu sramotu distributera) i Sweet and Lowdown (film u hrvatska kina nikad nije došao) bili su zreli i duhoviti filmovi, primjerice. Čak ni prenapuhani skandal oko braka sa Soon-Yi Previn nije uspio uzdrmati Allenov zadivljujući ritam izbacivanja novoga zanimljiva filma svake godine.

Komentar veleautorskog statusa

Ali nešto drugo jest. Negdje nakon uspjeha crtića Mravi, kojem je posudio glas, Allen se rastao od dugogodišnje producentice Jean Doumanian i prešao u studio Dreamworks, koji mu je dao ekvivalentnu kreativnu slobodu i znatno bolje distribucijske uvjete za njegove redovite jesenske projekte. A kako je Allen na to reagirao? Snimanjem Sitnih lopova, Škorpionove kletve i spomenutoga Hollywoodskog svršetka. Filmova u kojima tradicionalne elemente njegova današnjeg rukopisa — strukturalnu nerazrađenost, prežvakavanje uskog snopa tematskih motiva, posvemašnju nezainteresiranost za rad s kamerom — ne izvlači nikakav dovitljivi rakurs koji bi ih učinio svježim i posebnim, kao prije.

Čistom je politikom, ipak, Allen u prošle dvije godine na europskoj festivalskoj sceni uspio dići više prašine nego prije. Naime, nakon višedesetljetne odanosti Veneciji, Hollywoodski svršetak naprasno je prikazan na Cannesu; Mostra je stoga morala pristati na praktičnu ucjenu i ove godine prvi put staviti jedan Allenov jesenski projekt — kržljavi Anything Else — za svoj uvodni film. Jer Allena u Americi više rijetko tko gleda, dok je u Europi on ipak veliki autor, ma što napravio.

Hollywoodski svršetak uspio sam vidjeti tek sada, prilikom kratkotrajne pojave filma u našim kinima. I lecnuo sam se otkrivši da, uza sve očekivane — i počesto još prilično duhovite — žalce na račun Hollywooda, Allen najotrovniju čuva upravo za komentar svog veleautorskog statusa u Francuskoj. Da mi je bilo biti u Cannesu te godine...

Allen ovdje barem ne glumi sitnog lopova ili poklonika vatrenog oružja, što je mučno gledati. Lik mu se zove Val Waxman (dobiven je fuzijom producenta Vala Lewtona i skladatelja Franza Waxmana, pretpostavljam): nekad je bio ugledan autor, danas je primoran snimati reklame. Njegova bivša žena Ellie (dakako, mlada i zgodna), sad radi za svoga novog zaručnika, holivudskoga producenta Hala. Ellie uspije nagovoriti Hala da Valu povjeri režiju svoga novog projekta. Hal, kao razuman čovjek, pristane. I stvar dotle teče pitko i zanimljivo — ispostavlja se da Allen izbjegava satirizirati Hollywood na prvu loptu, kao skup neznalica kojima je samo stalo do zarade: većinu šala on upućuje na Valov račun, zapravo, budući da on nikako ne može prijeći preko činjenice da ga je Ellie ostavila. Iako je način na koji on piše i glumi prizore Valove ljubomore prvoloptaški, barem je iskren, sve do trenutka u kojem na scenu stupa posebni rakurs filma.

Čisto zlato?

Allen nas, naime, iznenada obavještava da je Val pod tolikim stresom da je dobio psihosomatsko sljepilo na prvi dan snimanja. Hajde dobro. Ali kad cijelu priču počinje graditi na tezi da slijepac može tjednima i tjednima režirati film, a da to nitko na setu ne opazi, onda se umjesto očekivane burleske dobiva tek blezgarija. Zamisao možda nije nužno grozna: ali u svom jednogodišnjem ritmu snimanja Allen jednostavno nije imao vremena razraditi je do točke na kojoj bi mogla profunkcionirati. Mnoge šale počinju se referirati na skorašnja iskustva koja je Allen imao — rad sa sjajnim kineskim snimateljem Zhaom Feijem, recimo — pa postaju ubojite tek ako znate odakle potječu. A kako on sâm Valovu sljepoću glumi na najteatralniji mogući način, satirični se žalac, što se kraj više bliži, okreće sve više prema Allenu samu.

Stoga Hollywoodski svršetak, ma koliko svojom fakturom odavao da ga je snimio iskusan majstor, još u većoj mjeri odaje razinu zbunjenosti u kojoj se Allen danas nalazi: iako je iz osobnih iskustava uvijek crpao svoja najbolja djela, sve ono intimno što unosi u svoje nove filmove čini se prežvakanim, dok za zaista lucidne opaske o onome što mu se danas događa — kad radi za stvarni Hollywood sa sve većim glumačkim zvijezdama — još nije spreman. Ali čovjek barem radi, sve i ako mu koncepti više nisu toliko bajni: jedne od idućih godina Allenov će jesenski projekt biti čisto zlato. Nadam se.

Vladimir C. Sever