Vijenac 261

Film

Kino: 21 gram (21 grams), red. Alejandro Gonzales Inarittu

Realističnost i nepriređenost

Osim scenarija Guillerma Airrage i glumačkih interpretacija, za dojam životne uvjerljivosti i dramatičnosti najzaslužniji je vizualno-auditivni identitet filma

Kino: 21 gram (21 grams), red. Alejandro Gonzales Inarittu

Realističnost i nepriređenost

Osim scenarija Guillerma Airrage i glumačkih interpretacija, za dojam životne uvjerljivosti i dramatičnosti najzaslužniji je vizualno-auditivni identitet filma

Uz Alfonsa Cuarona (I tvoju mamu također) i Carlosa Reygadasa (Japan). Alejandro Gonzalez Inarittu razlog je zbog kojeg je meksički film danas na visokoj cijeni. Nakon filma Pasja ljubav preselio se u Los Angeles i napravio film američke produkcije — 21 gram, u kojem nastavlja razvijati autorske preokupacije predočene u prvijencu. U oba filma glavne likove vezuje prometna nesreća. U Pasjoj ljubavi likovi na svom životnom putu prolaze kroz tragedije i teška životna iskušenja, a u 21 gramu teškoće koje trpe još su ekstremnije i vode ih do ruba psihofizičke i emocionalne izdržljivosti.

Životna uvjerljivost

Tri glavna lika filma razmjerno su uspješno prebrodili životne krize, da bi ih iza ugla iznenadilo još teže iskušenje. Christina (Naomi Watts) je bila ovisnica o drogama, čak i na rubu smrti. Uspjela se odviknuti od droge i osnovati obitelj samo da bi je život ponovno uzdrmao. Jack (Benicio del Toro) je bio kriminalac s dna koji je proveo pola života u zatvoru. Uz pomoć vjere u Boga uspio je raskrstiti sa svojom kriminalnim životom i također je osnovao obitelj, ali njegova vjera u novi, čisti život također je uzdrmana tragedijom. Paul (Sean Penn) je bio na rubu smrti zbog bolesti srca. Međutim, nakon operacije, koja ga spašava, stvari se za njega nanovo kompliciraju. Još više nego u Pasjoj ljubavi Inarritu svoje likove izlaže ne samo udarcima sudbine, već i posljedicama vlastitih pogrešaka, propitujući do koje granice izdržljivosti čovjek može ići prije nego što izgubi kontrolu nad svojim emocionalnim, psihološkim i moralnim integritetom.

21 gram odiše snažnom životnom uvjerljivošću i dramatičnošću. Gledajući ga ne dobivamo dojam da prikazuje tragične, neobične događaje zbog toga što su zanimljiviji i privlačniji od običnog života, već stoga što se radi o krajnjim situacijama u kojima se može naći svatko od nas. Imamo osjećaj da gledamo život, a ne konstrukciju. Osim scenarija Guillerma Airrage i glumačkih interpretacija, za dojam životne uvjerljivosti i dramatičnosti najzaslužniji je vizualno-auditivni identitet filma. Kutovi snimanja, kolorit filma (snimatelj je sjajni Rodrigo Prieto), montaža i zvuk — sve pridonosi izrazitom dojmu realističnosti i nepriređenosti. Pritom Inarritu ne ide u naturalističku krajnost. Ne pretjeruje u korištenju drmusave kamere i, iako koristi prljavu, ispranu fotografiju, ona je daleko od jednobojne ispranosti koju koriste mnogi redatelji da bi filmu dali grublji izgled. Rezultat je vizualnost koja u prvi plan stavlja emocionalnu i moralnu dramu likova, prikazanu kroz složenu priču i karakterizaciju, dajući tim elementima životnu uvjerljivost i dramatičnost bez skretanja u preveliku stilizaciju.

Nesklapnost polovice filma

Ipak, 21 gram zasigurno nije remek-djelo. Tematski i slikovno, u usporedbi s Pasjom ljubavlju, čini dodatni korak naprijed za mladog Meksikanca. Međutim, u obličavanju strukture Inarritu je ovaj put podbacio. Iako je kompliciranija od strukture njegovog prethodnika, kvalitativno je inferiornija. Film započinje kao niz scena, među kojima gledatelj ne može pronaći uzročno-posljedične i kronološke veze. Njegov zadatak je pomalo pronalaziti te veze do trenutka u kojem će mu se sve kockice složiti u logičnu cjelinu. Problem je u tome što se trenutak ne događa, po logici, na kraju filma, već negdje na njegovoj polovici, nakon čega se radnja prati bez problema i teče gotovo linearno. Krajnji rezultat potpuna je stilska nesklapnost između prve i druge polovice filma i rušenje gledateljeva horizonta očekivanja. Naime, umjesto dinamične igre odgonetavanja, koju je očekivao nakon prve polovice filma, gledatelj u nastavku gleda meditativnu dramu koja, u usporedbi s početkom, izgleda usporenije i razvučenije nego što zapravo jest. Ovaj je put Inarrituova strukturalna igrarija ispala običnim foliranjem, koje u cijelini filma nema opravdanu i smislenu ulogu.

Međutim, ako izuzmemo ovaj sižejni gaf, u cijelini film ostavlja vrlo pozitivan dojam. Osim toga, moramo imati na umu da, za razliku od znatnog broja današnjih filmaša, Inarritu nije radi udobnosti visokoproračunskih produkcija izdao svoj autorski integritet. Dakle, s nestrpljenjem očekujemo Meksikančev sljedeći film.

Juraj Kukoč

Vijenac 261

261 - 4. ožujka 2004. | Arhiva

Klikni za povratak