Okrutnost ratnoga sumraka

Okrutnost ratnoga sumraka

Svjedoci nisu politički korektan film, nego film koji je temeljnim osvrtanjem spram okrutnosti ratnog sumračja u kojem se gube i prvobitne ljudske vrijednosti, a granica je između ispravnog djelovanja i prijestupa pretanka

Glasovitost zasad posljednjega filma Vinka Brešana Svjedoci, nastala prema književnom izvorniku Ovce od gipsa Jurice Pavičića, nije bila upitna još od sama uprizorenja. Ovjenčan pojavljivanjem na cijenjenom berlinskom filmskom festivalu, kao i izrazitim recepcijskim uspjehom, taj se film napokon pojavio i u hrvatskoj kinodistribuciji. Ugled Svjedoka zasigurno nije slučajan, jer bez poteškoća možemo ustvrditi da je riječ o jednom od nekolicine kvalitativnih vrhunaca hrvatske kinematografije nakon osamostaljenja.

Iznimna razina učinkovitosti

Žanrovski odrediv kao ratna drama, Svjedoci su film radnje smještene u tjeskobno razdoblje Domovinskoga rata, ne na samu bojišnicu, nego u turobno zaleđe okružja grada. Dapače, nije riječ o izravnu propitivanju nasilja srpskih i bivšejugoslavenskih postrojbi, nego o posljedicama agresije što se odražavaju u svim segmentima napadnute društvene zajednice, od općih smjernica do samostalna djelovanja pojedinaca. I upravo zbog usmjerenosti spram djelovanja pojedinaca, njihova odnosa, pokatkad i suprotnosti s općedruštvenim smjernicama, već je scenaristički predložak koji su oblikovala trojica autora (Vinko Brešan, Jurica Pavičić, Živko Zalar) bio višeslojan temelj. Temelj na kojem Vinko Brešan redateljskim postupcima i iskazom vlastita svjetonazora bez poteškoća može oblikovati filmsku građu u kojoj svaki zasebni stvaralački dio doseže iznimnu razinu učinkovitosti.

Svjedoci nisu film izravne pravocrtne narativne strukture. Struktura tog ostvarenja zasnovana je na prikazivanju različitih stanovišta osnovnih zbivanja. Učinak postignut takvim postupkom nalik je odmotavanju prikazanje priče, njezinu otvaranju, jer svako od prikazanih stanovišta promatranih kroz prizmu pojedinih središnjih likova nužno obogaćuje slojevitost filmskoga tkiva. Takva struktura temeljem je nenametljiva preklapanja različitih viđenja, pa mjestimice i više vremenski slojeva.

Temeljnim je dijelom pripovjednoga tkiva u Svjedocima obiteljska zajednica čiji su pojedini članovi dijelom hrvatskih vojnih postrojbi. U skladu s tim, zajednica je to koja pritom trpi i od tjelesnih stradanja. Kako je ta zajednica zasnovana na primarnim kodovima, a ne pisanim, ne mora nas čuditi da u nemilosrdnu ratnom žrvnju djelovanje njezinih pripadnika i privrženih im pojedinaca seže do pokušaja osvete za zločin počinjen na bojišnici, zločin u kojem je stradao otac obitelji (Ivo Gregurević). No, ta osveta nema društveno zaleđe, nema mogućnost zakonskog opravdanja, a umorstvo načinjeno prigodom njezina izvršenja uzrokom je obiteljskog rasapa. Trojicu protagonista (Krešimir Mikić, Bojan Navojec, Marinko Prga) nakon počinjena zločina obilježava krivnja, a taj se osjećaj odražava u rasponu od neostvarene težnje za priznavanjem prijestupa, izrazito okrutna samouništenja, pa sve do prvobitnoga nagona za samoodržanjem, koji prijeti novim zločinom.

Put do istine

Suprotnost je jasna, jer počinjeni zločin zahtijeva i djelovanje društvenog okružja. A to društveno okružje možemo razdijeliti u predstavnike zakonsko institucionalnih smjernica, te zakonsko osobnih. Predstavnik je prvih lik gradonačelnika i kirurga (Ljubomir Kerekeš), lik koji niječe nepravilnosti, upravo zbog činjenice da su zločin počinili pripadnici vojnih postojbi. Znakovitim se može učiniti i da upravo majka obitelji (Mirjana Karanović) od tog protagonista traži nijekanje prijestupa.

Predstavnici su zakonsko osobnih smjernica lik policijskoga istražitelja (Dražen Kühn) i lik predstavnice tiska (Alma Prica). Istraga je policijskog istražitelja aktivna, on njome nastoji razriješiti zločin i pravdi predati počinitelje, dok je potraga za istinom novinarke više pasivna, ona javnost nastoji obavijestiti o prijestupu i na taj način pridonijeti razrješenju. Oba su lika, međutim, obilježena izraženim gubitništvom. Isljednik se, naime, suočava s nemogućnošću da istragu privede kraju, upravo zbog toga što je podložan nadležnosti predstavnika institucija. Njegovo je gubitništvo i osobno, jer mu je u ratu stradala i žena, pa je posljedica posvemašnji očaj i otuđenost. I predstavnica se tiska suočava s društvenim zabranama, neobjavljivanjem članka, dakle zataškavanjem istine. U osobnom je gubitništvu suočena sa stradanjem partnera (Leon Lučev), njegovom invalidnošću.

A taj je protagonist potekao upravo iz obiteljske zajednice čiji je otac stradao i čiji su pripadnici počinili zločin. Rastrgan između vlastita gubitka, odnosa s partnericom i nasljeđa obitelji iz koje je potekao, središnji je to lik što djelovanjem postaje presudnom sastavnicom razrješenja filmske priče. Naime, predstavnika zakona u djelovanju onemogućavaju same institucije, a gubitak žene u potpunosti ga pasivizira. No, stradali povratnik upravo zbog zagovaranja prvobitnih ljudskih, mogli bismo reći i božanskih vrijednosti. Njegovo je djelovanje obilježeno unutarnjim zakonima, prirodnim, a ne pisanim, pa mu možemo pridodati i oznaku iskupljenja, ne samo djelovanja partnerice novinarke nego i mlađeg brata koji je počinio zločin. Upravo u suočavanju braće postaje jasno da je starijem, jačem bratu ponajviše naudio mlađi, slabiji. Dakle, njegovo tjelesno stradanje nije posljedica djelovanja neprijatelja, već predstavnika obitelji. I, naposljetku, kad jači ipak štiti slabijeg zbog osjećaja obiteljskog, taj čin možemo označiti i mitskim. Mlađi se brat mora vratiti na bojišnicu s teretom počinjena zločina, a stariji s partnericom spašava život djevojčice, svjedoka zločina. Granica na koju pristižu nije tek zemljopisna, nego i metaforička, granica između rata i mira — ne samo vanjskoga nego i njihovih unutarnjih posljedica. Ako je raspadanje obiteljskih vrijednosti pred žrvnjem rata označnicom većine zbivanja, mogućnost obnove obitelji uočavamo na samu svršetku.

Ukidanje razlika

Redateljski postupci Vinka Brešana potpomognuti snimateljskim radom Gorana Trbuljaka i montažerskim učinkom Sandre Botica-Brešan naznačuju nam da su Svjedoci između ostalog i film prostora. Jer već u uvodnoj sekvenci ukinuta je razlika između vanjskog i unutarnjeg prostora, dapače kamera je pomična i zanemarivanjem montažne spone reza nagoviješta prožetost svih središnjih likova. Ne treba zaboraviti ni da ogoljelost scenografije (Mario Ivezić) svjedoči o ratnoj ogoljelosti, pustoši i beznađu, a prostori su u kojima likovi obitavaju suprotstavljeni. Zagasitost uporabljenih boja, prigušeno osvjetljenje pridodaju pri oblikovanju raspoloženja i ugođaja sama filma, čijoj je dojmljivosti pomogao glazbeni zapis Mate Matešića, što pridodaje i vremensku dimenziju. Izvedba je gotovo čitavog glumačkog postava više neverbalna, osobnosti uklopljenih u filmsko tkivo. Svjedoci nisu politički korektan film, nego film koji je temeljnim osvrtanjem spram okrutnosti ratnog sumračja u kojem se gube i prvobitne ljudske vrijednosti, a granica je između ispravnog djelovanja i prijestupa pretanka.

Tomislav Čegir