Kako tata kaže

Kako tata kaŽe

Burton više nije ekscentrični vizionar, nego nedisciplinirani imitator. U Krupnoj ribi naprosto ima premalo Burtona, a previše Fellinija. Magični realizam ostaje. Ali njegove čarolije teško mogu djelovati dvaput.

Nekoć davno živjela djevojčica kojoj je bakica pričala jezive priče i govorila joj da bi se trebala paziti muškaraca spojenih obrva, koji su dlakaviji iznutra nego izvana. U tim mračnim vremenima, strahovi su se isprepletali s čežnjom. Ljepotice su se udavale za zvjeri. A čudesna šuma skrivala je mračne tajne, transformirane u senzualne gotičke krajolike mašte.

Vječno dijete?

Jer, da bi bajka mogla uspješno funkcionirati, ona mora biti katalizator naših strahova i frustracija. Toga je svjestan i Tim Burton, samo što je bakicu zamijenio taticom. A uz prpošna vukodlaka Dannyja de Vita tu su još divovi, patuljci, digitalno spojeni kineski blizanci, vještice, izgubljeni gradovi, cirkuski frikovi i mnoštvo vizualnih referencija na Čarobnjaka iz Oza. Tu je i pregršt neobičnih burtonovskih rekvizita, bez kojih bi autorova magično misteriozna tura bila nezamisliva. Čak i onih koji aludiraju na autorove ranije filmove, poput metalnih proteza koje prodaje ulični trgovac (šifra: Edward Škaroruki) i sajamske naprave koja je izravno prenesena iz Pee Weeja u svom izvornom obliku. Jer, šećerna vata spravljena u Burtonovoj radionici za proizvodnju mašte miriši na nostalgiju poetskog realizma, pri čemu gotovo svaki filmski kadar mora biti sanjarski, nadrealan, groteskni i veći od života.

Ostaje li Burton vječno dijete? I ne baš. Dakako, dječja mašta još ga ne napušta. No, u odnosu na ranija Burtonova djela, Krupna riba priča je odrasla čovjeka, kakve je volio pričati Ray Bradbury u svojoj ranijoj fazi, koja koketira sa žanrom obiteljske drame i igra na rizičnu kartu visokoga koncepta, što je u Burtona bilo gotovo nezamislivo. U tome leži najveći problem. Jer, Burtonov bajkovit opus prepun je kontradikcija. S jedne nam je strane podario neke od najljepših filmova devedesetih (Edward Škaroruki), ali nas je i iživcirao divovskim promašajima. Nakon što je s Planetom majmuna zapao u autorsku krizu, trebao mu je snažni adut za povratak u formu. No, Burton se prometnuo u taoca mitomanskoga Hollywooda, koji se uporno trudi ispričati snažnu priču, ali i podsjetiti nas na njezinu važnost. Dakle, produkcijski raskošno dizajniranu priču, koja bi nam objasnila tko smo mi i kakvi smo nekoć bili. Onako bespomoćno naivni kakvi već jesmo, hvatamo se na Burtonov mamac i želimo čuti priču, koja izranja iz dubina lokalnog jezera i seže sve do prostranstva komunističke Istočne Azije. Ona će se naposljetku pretvoriti u prežvakanu metaforu o nepredvidivosti života, odveć kratka da bi se usudili prokockati njegove šanse.

Nedisciplinirani imitator

Stari tata Ed zabavno je srdačan Albert Finney. Mladi tata Ed iznenađujuće je efektan Ewan McGregor, čija je gluma napokon oslobođena onoga prepoznatljiva priglupa smješkanja. Edov sin samozatajni je Billy Crodup. A partiture Burtonova kućnog skladatelja Dannyja Elfmana prečesto igraju na suzne klimakse, što je atipično za autorova starog glazbenog suradnika (Elfmanove partiture daleko su efektnije funkcionirale u jednoj plačljivoj sekvenci Edwarda Škarorukog, onoj završnoj, koja mi je, priznajem, izmamila potoke suza). No, oni prekrasni filmski klimaksi koje nam je razigrani tandem Burton-Elfman nekoć servirao putem snažna i uznemirujućeg vizualnog delirija, sada su opterećeni nepodnošljivom dozom saharinskog sentimentalizma, koji nadmašuje i sama Spielberga. A da bi paradoks bio veći, upravo je Spielberg odustao od Krupne ribe na račun još jedne vježbe iz holivudske mitomanije, ali daleko efektnije i zrelije (šifra: Uhvati me ako možeš). Zato Burtonu nije preostalo ništa drugo nego da posegne za zlatnim savjetom Fordova novinskog izdavača: kad istina postane legenda, objavi legendu. Zato Burton više nije ekscentrični vizionar, nego nedisciplinirani imitator. U Krupnoj ribi naprosto ima premalo Burtona, a previše Fellinija. A reći za Burtonove završetke da su previše felinijevski, to nije nikakav kompliment, nego uvreda. Magični realizam ostaje. Ali njegove čarolije teško mogu djelovati dvaput.

Dragan Rubeša