Prvo zezancija, a s izložbom ćemo lako!

Prvo zezancija, a s izložbom ćemo lako!

Grupa postoji da bi predstavila ideje i maštu njezinih članova, da iznenađuje, ali i radi igre same. Iako su po Istri ostvarili nekoliko suvislih skupnih izložbi i tiskali grafičku mapu 8 rovinjskih umjetnika (2002), očito je kako se članovi grupe, akademski slikari i jedan arhitekt, jako dobro zabavljaju.

Mislim kako je već općepoznato da je pisac ovoga teksta skloniji situacijama u recentnoj umjetnosti koje u nekom vidu iskazuju elemente duhovitosti, ironije, zezancije, samokritična odmaka i parodije. Ona mala (pozitivna) iskra života koja je u veliku dijelu hrvatske recentne neokonceptuale i instalacija zagušena i prije no što je proklijala ili je u potpunosti izvitoperena, dolazi do svoga izražaja u djelima i akcijama stanovitih pojedinaca i umjetničkih grupa, koje skromno, ali postojano, pridonose hrvatskoj likovnoj sceni. Uopće nije upitno kako tematika pojedinoga kvalitetna djela s porukom koja snažno djeluje na promatrača može biti vezana uz različite psihosocijalne pomake, nasilje, perverzije, eksplicitni seks i težinu svakodnevice, ali to mora biti dobro napravljeno; ideja mora do savršenstva biti provedena u tri (četiri) dimenzije. S obzirom da je većina djela takva predznaka i sadržaja prilično bljedunjava, pretenciozna i neinventivna, sama se po sebi nametnula potreba za sondiranjem nekih sretnijih i optimističnijih umjetničkih zbivanja. Rekla bi Arijana Čulina »da su svi ozbiljni i pretenciozni za popi...« — kao da nam nije dosta stresa, sivila i banalnosti svakodnevice. Krenuli smo stoga tragom dojave tko se u ove zimske dane među likovnjacima istinski dobro zabavljao.

Pa eto, osim što su već godinama na čuvenu glasu sretni kuharski trenuci kipara Petra Barišića, koji u atelijeru pred posjetiteljima punima strahopoštovanja prema umjetnikovu kulinarsku umijeću u tren ni iz čega — a kamoli tek iz dobre ribe ili mesa — napravi dobar ručak i još bolju večeru, i ako ne damo previše prostora činjenici kako za bakalar a lŕ Barišić postoje i izvan Zagreba dugačke liste čekanja; ako tek usput spomenemo inspirirano kuhanje slikara Vatroslava Kuliša, neprijeporno riblje majstorstvo kiparice Marije Ujević i čarobnu gusju paštetu slikara Baneta Milenkovića, red je da se na trenutak udaljimo od Zagreba. Ipak, da se razumijemo: da kojim slučajem u tekstu navedeni umjetnici nisu kvalitetni i važni po svojemu opusu, o njima ne bismo pisali ni u opuštenijem kontekstu.

Malena, ali indikativna izložba

Malen, ali važan događaj te vrste zabilježen je na izložbi skupine umjetnika Portun u Zavičajnom muzeju grada Rovinja, na otvaranju izložbe članova grupe. Grupu Portun čine poznati rovinjski slikari Aleksandar Garbin, Branko Kolarić, Nikola Ražov, Davor Rapaić i Rajko Svilar, a kao gosti pridružili su im se pulski grafičar Enzo Morović i porečka slikarica Tereza Pavlović. Spiritus movens grupe rovinjski je arhitekt i kipar Antonio Rubbi, kojemu nikakva prepreka za umjetničke akcije nije udaljenost od Zagreba. Dapače, jedan od suosnivača Simpozija moderne i suvremene arhitekture u Raši, Rubbi ima energije i za pokretanje uspavanih duhova u Zagrebu. Kad god je Rubbi s druge strane telefona s bujicom novih inicijativa, kolege Galović, Penezić, Rogina i ja osjećamo se kao da je greškom zazvonio prašnjavi telefon u cvjećarnici iz Alana Forda, u kojoj su u tom trenutku jedino Jeremija i Debeli Šef u duboku snu. U tim se momentima čini da je umjetnički duh Rovinja jači od umjetničke razvodnjenosti i pomanjkanja zdravih inicijativa u Zagrebu. Početkom svibnja 2003. portunisti su objavili manifest u kojemu objašnjavaju razloge okupljanja i djelovanja. Portunom ili vratnicama osigurava se privatnost, individualnost, nešto što je različito od ostaloga, i zato je ime uzeto kao zaštitni znak grupe. Sastaju se u Staroj pekari u Ulici Silvana Chiurca ponajprije radi druženja i dobrovoljna ulaganja energije u umjetnost. Grupa postoji da bi predstavila ideje i maštu članova, da iznenađuje, ali i radi igre same. Iako su po Istri ostvarili nekoliko suvislih skupnih izložbi i tiskali grafičku mapu 8 rovinjskih umjetnika (2002), očito je kako se članovi skupine jako dobro zabavljaju. Naime, izložba u Rovinju otvorena je odmatanjem i trganjem papira oko izložena objekta Enza Morovića, ispod čega je otkriven portret svinjske glave i prava pravcata kobasica, uz ispisane riječi kako je »dobar portret vrhunac umjetničkog rada«. Treba li reći da je veliki kulen koji je visio ispred portreta u čas smazan na otvaranju izložbe, i time je funkcija i namjena umjetničkih djela dobila sasvim novu, plemenitu dimenziju. Na fotografijama s otvaranja vidi se kako se prisutni sjajno provode, s izrazima lica koje može pobuditi jedino miris i okus fine papice. (Isti je fenomen popraćen karikaturom Ice Voljevice u jednom od prošlih brojeva »Vijenca«.)

Nagazne mine za kritičare

Drugim riječima, ako se i sami ozbiljni i afirmirani akademski umjetnici neskriveno šale na račun nevjerojatne ozbiljnosti i pretencioznosti u pristupu umjetničkim djelima, i legitimno dopuštaju da njihova djela na otvaranju skliznu u drugi plan interesa i značaja, nešto bi od tih signala mogla usvojiti i struka povjesničara umjetnosti. To ne znači da se tekstovi za kataloge smiju pisati za honorar jedne večere ili ručka, jel’ te, ali svakako upućuje na hitnu potrebu da se umjetnosti počne pristupati spontanije, vedrije i opuštenije. Takvu inicijativu na otvorenjima naglašeno njeguju zagrebački galeristi Radovan Beck i Boris Osrečki, educirajući posjetitelje u primjerenoj atmosferi da se umjetničkim djelima ne smije pristupati kao radioaktivnu natpisu na starominojskom. Slučaj grupe Portun samo je jedan od jasno vidljivih iskoraka, a neočekivano mnogo afirmiranih hrvatskih umjetnika mlađe i srednje generacije u posljednje vrijeme svjesno u djela ugrađuje elemente ironije, zezancije, parodije i otvorena ruganja, s namjerom da se na njih u konačnici spotaknu kritičari i novinari koji prate kulturu, te da se isti ulove u neznanju i preser..., pardon, napuhanu, ex cathedra urnebesnu prosipanju pameti.

Iva Körbler