Očitavanje utiskivanjem

Očitavanje utiskivanjem

Upravo je fiksiranje vlastite osobnosti putem otisaka ruke okosnica ciklusa Ruke Maje Vidović. Na izložbi nailazimo umjetničine ruke različitih boja otisnute na platnu, pri čemu boja kao simbol preuzima ulogu tumača karaktera određenoga dana te sugerira osjećanje

Ruke su temeljno oruđe ljudskoga stvaralaštva. One opredmećuju naše ideje i misli, materijaliziraju ih u opipljive stvari. One su sredstvo kojim se materija pretvara u djelo. Prijelaz ruke kao sredstva / oruđa u ruke kao djelo / umjetničko djelo učinila je mlada umjetnica Maja Vidović na svojoj prvoj samostalnoj izložbi Ruke otvorenoj 28. siječnja 2004. godine u Galeriji SC u Zagrebu. Izložba predstavlja jednogodišnji projekt za vrijeme kojeg je umjetnica ostavljala otisak vlastite ruke u različitim tehnikama i na različitim medijima te time konkretizirala, ali i problematizirala odnos ruke kao sredstva i ruke kao djela. Ruka kao umjetničko djelo otvara širok misaoni sklop, sugerira »fiksiranje vlastite osobnosti, ostavljanje traga u prostoru i vremenu«. Upravo je fiksiranje vlastite osobnosti putem otisaka ruke tema izložbe Ruke Maje Vidović popraćene katalogom i u postavi Lovorke Magaš. Na izložbi nailazimo umjetničine ruke različitih kromatskih kvaliteta, valera i tonaliteta otisnute na platnu, koje varijacijama tih triju dimenzija boje govore o određenom danu i osjećajima. Ali umjetnica se nije ograničila samo na takvo fiksiranje sebe i određenoga dana (svi izlošci popraćeni su datumom nastanka), nego je svoje ruke ostavila na grafikama, fotografijama, računalnim grafikama, ucrtavala ih je, iscrtavala i ušila.

Sveprisutnost subjektivnoga

Tako njezine ruke nalazimo na kišobranu, kanti, okviru za slike, boji za kosu, kaseti, punjaču za mobitel, uputnici za doktora, koje nas uvode u osobni dnevnik umjetnice, te na stvarima koje podcrtavaju kronologiju i tijek vremena, primjerice na ljetnim sandalama, zimskim rukavicama, na kuglici za bor te jajima. Podlogom za otisak postaju i plakati, ulaznice na koncerte (Placebo, Red Hot Chili Peppers), katalozi aktualnih izložbi (Albrecht Dürer, Francis Bacon), omoti CD-a, knjige, koji ne donose samo individualni otisak nego i otisak jednog vremena. Maja Vidović ne izražava sebe te ujedno i vrijeme u kojem živi samo različitim medijima i tehnikama otiska svoje ruke nego i formom otiska dodatno definira i potvrđuje vlastitu osobnost. Tako nalazimo samo dlan, pola dlana, samo prst, čitava ruka, dvije ruke. Na taj način oblik otiska, ali i izbor boje postaju »izraz unutrašnjega doživljaja sebe«, ali ujedno i doživljaja konkretnog vremena i prostora. Doživljaj sebe i vremena u kojem živi podcrtan je zvučnom podlogom koju čini 365 pjesama različitog ritma, intenziteta i karaktera, pri čemu je svaka pjesma odraz jednog dana protekle godine. Tih godinu dana umjetnica se intenzivno bavila »problematizacijom vlastite osobnosti«, ali i vlastitog vremena. Otiscima različitih boja, oblika na raznovrsnom materijalu i tehnikama prenijela je emocije i raspoloženja u likovni medij. Time je ostvarila stanovit autoportret i portret vremena, dnevnik godine dana, ali ga nije zatvorila. Ostvarila je interaktivni odnos ostavivši mogućnost izravna kontakta s pojedinim stvarima na izložbi koje posjetitelju otvaraju pogled u umjetničin, ali i vlastiti život. A postavivši knjigu i bojice omogućila je kreativan doprinos posjetitelja pri spajanju otisnutih brojki njezina dlana te time poostvarenje same sebe.

Iva Pasini