Medvjedići i holokaust

Medvjedići i holokaust

Kanadska kolekcionarka i umjetnica Ydessa Hendeles postavila je zanimljiv projekt izložbe pod naslovom Partners (Partneri), kao i mali dio djela iz svoje zbirke umjetnosti 20. stoljeća. Sam izložbeni projekt Partners. The Teddy Bear Project, 2002. na osobit način, fotografijama medvjedića igračaka i njihovih vlasnika, problematizira odnos dvaju naroda, Židova i Nijemaca, prema nasljeđu holokausta

U münchenskoj galeriji Haus der Kunst kanadska kolekcionarka i umjetnica Ydessa Hendeles postavila je zanimljiv projekt izložbe pod naslovom Partners (Partneri), kao i mali dio djela iz svoje zbirke umjetnosti 20. stoljeća. Sam izložbeni projekt Partners. The Teddy Bear Project, 2002. na osobit način, fotografijama medvjedića igračaka i njihovih vlasnika, problematizira odnos dvaju naroda, Židova i Nijemaca, prema nasljeđu holokausta. Pritom naglašava njihovu zajedničku povijest, tako autorica navodi u uvodu u izložbu da su oba naroda sa zajedničkim nasljeđem (holokausta) postali partneri u traumi svoje povijesti. Kao ključ razumijevanju takva pristupa tom najzamršenijem problemu novije povijesti obaju naroda, koji se uglavnom problematizira u odnosima žrtva — zločinac, dok se zajednička mjesta u toj povijesti čine nemogućima, može nam poslužiti biografija same autorice.

Prvo gostovanje zbirke u Njemačkoj

Ydessa Hendeles dijete je njemačkih Židova koji su preživjeli Auschwitz, rođena 1948. u Magdeburgu, a obitelj je već 1950. emigrirala u Kanadu. Nasljeđuje imetak oca građevinskoga poduzetnika i postaje jednom od najutjecajnijih kolekcionarki suvremene umjetnosti te u Torontu osniva Ydessa Hendeles Art Foundation. Izložba u Haus der Kunst prvo je gostovanje umjetnice i njezine zbirke u Njemačkoj. Sama izložba podijeljena je u tri dijela, prvi je njezin projekt Partneri, dok u druga dva izlaže mali dio svoje zbirke.

Kao uvod u projekt izloženi su fotografija-autoportret američke Židovke Diane Arbus iz 1945, prvi snimak The Wild Bunch Johna Swartza iz 1900. s koje nam se smješkaju Butch Cassidy i Sundance Kid, s pomoću koje će ih policija poslije i uhapsiti, te limena igračka na navijanje: Minnie je uhvatila mačka Felixa — za crtača stripova Arta Spiegelmana mačke su predstavljale Nijemce, a miševi Židove, ovdje je mišica uhvatila mačka. Time nam nagovješćuje glavne teme projekta — zlo i fascinacija njime zabilježena fotografijom s početka stoljeća te odnos dvaju naroda, koje simbolički prikazuje popularnim likovima iz stripova, prema fenomenu zla, kojim je obilježeno cijelo 20. stoljeće.

Zatim nas vodi u dvije prostorije u kojima je izložila oko tri tisuće fotografija medvjedića, u potpunosti prekrivajući zidove galerije od vrha do dna. U prostor su ugrađene i čelične konstrukcije mezanin galerije, tako da se svaka fotografija može pogledati. Na svim su fotografijama iz obiteljskih albuma (većinu je kupila putem eBaya) medvjedići igračke s djecom, njihovi najbliskiji prijatelji i pratioci od najranijeg djetinjstva. Prikazima pojedinaca u intimi dječje igre priča priču 20. stoljeća, od tamnih snimaka s početka stoljeća do ikona modernog društva: Shirley Temple s medvjedićem ili snimke Elvisa, pa sve do scena iz TV-serija u kojoj je glumica zagrlila medvjedića (Who’s the Boss, 1991) Sve fotografije Ydessa Hendeles obrađuje i smješta u slične okvire, nema isticanja pojedinačnoga, nego upravo onog zajedničkog, naglašena je istoznačnost medvjedića igračke u svim društvima.

Osvješćivanje problema

Iz te ujednačenosti izdvajaju se ključni eksponati za izložbu kojoj je cilj kako sama autorica kaže, »osvijestiti nacionalsocijalizam kao zajedničko nasljeđe Židova i Nijemaca, činjenicu u povijesti oba naroda kao i stalnu potrebu bavljenja tim problemom«. U sredini prostorija izložene su u vitrinama nalik onima iz prirodoslovnih muzeja kraja 19. stoljeća fotografije jednakog sadržaja, ali i sami medvjedići, kojima je naglašena sudbina pojedinca. Neke osobe s tih fotografija imaju i imena, izvučene su iz anonimnosti gomile i putem tih pojedinačnih sudbina iz oba naroda umjetnica obrađuje temu zajedničke sudbine u nacionalsocijalizmu. Promatramo slike njemačkih obitelji okupljenih u blagdanskom slavlju, na kojima otac odjeven u uniformu Wehrmachta drži u naručju dijete koje grli medvjedića. Ili album odrastanja njemačkog dječaka od dojenčeta koje se igra medvjedićem, preko polaska u školu do dosezanja zrelosti obilježene opet vojnom uniformom, zatim mlade mornare na ratnom brodu koji na zajedničkoj fotografiji žele ovjekovječiti i medvjedića. U sljedećim vitirinama druga strana priče — snimci židovske i romske djece, s najdražom igračkom medvjedićem, i ispod zapis pogubljeni u logoru...

Nakon te dvije fotografijama pretrpane prostorije, u kojima su potresno, ali bez patetične priče ili suvišnih detalja, izložene srži sudbina svih najčešće anonimnih pojedinaca 20. stoljeća, u trećoj prostoriji dočekuje nas sablasna praznina, samo figura pokajnički klečećeg dječaka okrenuta prema zidu. Kada mu se približimo i zagledamo u lice, ukazuje nam se ostarjelo i umorno lice Adolfa Hitlera (Maurizio Catellan, Him, 2001).

I nakon toga slijedi povratak kroz prostor u kojemu je sabijeno više od tri tisuće sudbina. Koje sada promatramo svjesni figure koja ih je sve odredila.

Simbolika projekta

Postav izložbe odredila je sama autorica, koja je i ustrajala na izboru galerije Haus der Kunst. Ta galerija doista se čini najboljim prostorom za pokušaj prevladavanja nasljeđa nacionalsocijalizma, osobito kada dijete židovskih iseljenika izlaže u Münchenu, »glavnom gradu nacionalsocijalističkog pokreta«, i to u Haus der Kunst, građenoj kao Hitlerov »hram umjetnosti«. Djelo arhitekta Paula Ludwiga Troosta, zgrada je dovršena 1937. u hladnome klasicističkom stilu, s monumentalnim pročeljem ritmiziranim ponavljanjem stupova. Podignuta je za potrebe Erste große deutsche Kunstausstellung, u sklopu koje su bila izložena i djela entartrete Kunst, koja nisu odgovarala ukusu režima. U njoj je dugo bila smještena Staatsgalerie moderner Kunst München, preseljena u pretprošle godine otvorenu Pinakothek der Moderne. Sada je izložbeni prostor galerije ponovno u izvornom obliku, uklonjene su sve naknadne pregradnje. Za ovu su izložbu, prema zamisli autorice vratima izvedenim po projektu Troosta, zatvorene poprečne komunikacije, čime je kretanje posjetitelja ograničeno na zadane pravce, sa željom stalnog »vraćanja na početak, s promijenjenom sviješću nakon posljednjega izloška«.

U druga dva dijela izložen je mali dio Ydessa Hendeles Art Foundation iz Toronta. U velikoj središnjoj prostoriji nižu se 54 ploče Hanne Darboven s ponavljanjem prikaza mornara i ulomaka iz brodskog dnevnika linije Hamburg-Amerika, koje jednakim ritmičkim nizanjem naglašavaju upravo zastrašujuće dimenzije prostora, ali i potvrđuju primjerenost Troostove ahritekture i za izlaganje suvremene umjetnosti.

Slijede djela koja imaju gotovo dokumentarni karakter s jedva primjetnom umjetničkom intervecijom, nižu se svjedočanstva 20. stoljeća: The Zeppelin Project Ydesse Hendeles, sa snimkama gradova i letova; On Kawara izlaže u kolažu novinske zapise o atentatu na papu, M. Browne fotografije samospaljivanja Thich Quang Duca; na koje se nastavljaju djela W. Evansa. Taj kratki vodič 20. stoljećem kulminira u instalaciji Saloon Paula McCarthya, parodiji vestern-mitova o kaubojima, gdje kroz prozore vidimo mehaničke lutke u bordelskim scenama uz zaglušujuću glazbu i nacereno lice barmena-svinje. Ponovnim vraćanjem kroz prostorije dolazimo do izložene dagerotipije iz sredine 19. stoljeća, s mačkom koja se igra kavezom, i ponovno smo na početku — Minnie je uhvatila Felixa.

Jedan od većih projekata u Haus der Kunst pokazuje je da je ova galerija nakon iseljenja Staatsgalerie na najboljem putu osmišljavanja programa. Izložba kojoj je holokaust tema, bez potresnih detalja ili traženja krivca, predstavlja simbolički povratak jedne emigrantice, ujedno je i izložba o 20. stoljeću kao »stoljeću zla«.

Uz izložbu je objavljen i katalog u izdanju Verlag Walther König. Izložba ostaje otvorena do 15. veljače 2004.

Dubravka Botica