Kruna za kipara

Kruna za kipara

Hoće li netko jednom rastumačiti što je kiparstvo imalo od priznanja ravnatelja Muzeja Viktorije i Alberta u Londonu da je Meštrovićevu »izložbu dopustio ponajviše iz simpatije prema Srbiji«? Ili što ima od riječi Lorda Cecila, koji »tekovinama njemačkoga materijalizma« stavlja nasuprot »poeziju i idealizam jugoslavenske rase«? Što imamo od tvrdnje da ovdje »nalazimo evidenciju umjetničke tekovine kakvoj nisu kadre da nešto suprotstave Austrija i Njemačka zajedno«? A samo u povodu »Meštrovićeva trijumfa u Londonu« takvi bi se citati mogli nanizati i mogli bi stvoriti lijepu kolajnu slatkorječivih fraza, uz koju ide i neotklonjiv dojam da se preko Meštrovića obračunava s tvrdim germanskim duhom kojemu se suprotstavlja slavenska pitomost. To je govor politike. Bio i ostao. Od toga kiparstvo nema ništa. Kao ni povijest umjetnosti.

Prvo što sam u okrilju svoga sretnog djetinjstva u malom primorskom mjestu doznao od svijeta umjetnosti bilo je ime Ivana Meštrovića. Ime iz velike i nejasne dubine. Ime iz mitologije. Ime umjetničkoga Zeusa.

Poslije, na stranicama pučkoškolskih čitanki i početnica, susreo sam se s ponekim reprodukcijama Meštrovićeva djela. Bili su to ljudi velikih moćnih torza, glava zalizane kose, energičnih crta lica. U svojoj prostodušnosti zaključio sam naivno otprilike ovako: što veći kip, to veći kipar, što glomazniji oblik, to važniji lik. Upoznajući se sve više s djelom Ivana Meštrovića, u sjećanju mi ostaju ljutita i mrzovoljna lica koja svakom njegovom liku utiskuju osjećaj tragičnosti i tjeskobe. Ta su se smrknuta lica sa svojim zmijama i pijavicama na čelu izdizala iz mrtvih mora običnih lica ukazujući na strašnu patnju čovjeka koji iskupiteljski nosi teret svijeta. To je bila bol objave. Poslije sam u svojim prvim pisanjima i sam ponešto pridonosio frazama o snazi i volji kao i gigantima, a potom i o simfonijama u kamenu i epopejama u mramoru.

Priznajem, mrzovolja i turobnost Meštrovićevih likova nije mi se sviđala. Štoviše, bila mi je daleka i antipatična. Zašto su mrzovoljni? Zašto su ljutiti? Zašto te zmije posred čela, tvrde izbočine iznad očiju, ulegnuća iznad obrva? Poslije sam takve ljude iz Meštrovićeva vremena našao u Austriji, Njemačkoj, ali i u Engleskoj... gotovo — svagdje.

Mnogo kasnije naletio sam na ove riječi: »Meštrović je vazda tužan, žalostan, natmuren. Čemu ti vječni tragični gestovi? Mladi ljudi misle da su interesantni kada se prave vječno namršteni. Može li život prikazivati, tko ga ne voli?« Te je riječi, nije teško pogoditi, napisao A. G. Matoš. Doista, izuzmu li se najranija djela, život je malo zanimao Ivana Meštrovića. On je gledao idealni život. Nepostojeći život. Mitski život. To me udaljavalo od njegova djela i tražio sam novi autoritet hrvatske moderne skulpture. Našao sam ga u kiparu Robertu Frangešu Mihanoviću — svakako ne na štetu Ivana Meštrovića. »Nismo u kuglani«, rekao bi najbolji pisac o kiparstvu, kipar Kosta Angeli Radovani. Ako bismo ipak usporedili dvojicu kipara, onda bi Frangeš bio pitomi glazbeni Rossini, a Meštrović gromoglasni Wagner.

Što s Vidovdanom?

Po odbacivanju prostodušnih ključeva o nasljeđu predaka, dinaridskoj epici i heroici ili teza o posebnosti rase, ključ se tražio u duhu vremena. Naglašavanje muževne snage i namrgođenosti Srđe koji pogubi dvanaest hiljada Turaka moglo je biti i dijelom ničeanske moći udružene sa šopenhuerskom pesimističkom noći. To su mogla biti djeca Zarathustrine Perzije, ali i mesijanski očaj (hrvatske i jugoslavenske) Judeje. I tragajući za etničkim tipom ili duševnim emenacijom rase, ovdje se proučavala psiha jugoslavenskih naroda, a to će reći i Marko na Šarcu i narodni guslari i pjevači, kosovski patnici i patnice, Vukosava i Majka Jugovića, devet udovica, Rakićeve Jefimije i Simonide i (Vojnovićeve) Majke Jugovića... u prije čudnovatoj nego čudesnoj umjetničkoj genetici Grčke i Egipta, sfinge i karijatide. Jer Meštrović je razvlačio stoljeća i milenije, miješao estetike kalameći ih na projekt jugoslavenskoga Vaskrsenja kojemu je naš kipar bio prorokom. »Primitivan i rafiniran i nije još našao oblika, gdje bi te tobož suprotne i tragične sklonosti harmonizirao, sintetizirao u jednu organsku cjelinu« — kaže Matoš, ali to se nije moglo čuti.

Ali neće biti posve u pravu ni sam Matoš kada u Meštrovićevim mitskim junacima gleda nemoderne fizionomije. Naprotiv, treba pogledati austrijske ili njemačke kipare ili je dovoljno vidjeti F. Metznera. Meštrovićev je junak nešto ekspresivniji, doduše koliko etničkiji toliko i, usudimo se reći, i kiparski zanimljiviji, dok je Metznerov lik stiliziraniji, glađi i općenitije govoreći blaži u izrazu, premda su im snage tijela približno iste jakosti. »Njegove (Meštrovićeve, op. p.) fizionomije su odveć monotone«, kaže Matoš. Ali Hanakove ili Metznerove fizionomije još su monotonije, premda je i točno da nikoga od spomenutih kipara »individualnost ljudske glave ne zanima«. Matoš se, govoreći o Meštroviću, obrušio za Vidovdan, ali nije to mogao reći za Meštrovićeva ranija djela (T. Krizmana, L. Tolstoja ili L. Botića, Zdenac života) niti je kao francuski đak mogao shvatiti elemente drugog vala secesije. Matoš je uza sve to i estet. On govori o pojedincu, o individualnoj odluci s malo volje za komparativnom slikom i onim što konvencionalno zovemo duhom vremena. A taj duh vremena nalaže i Metzneru i Meštroviću da se poveže arhitektura i kiparstvo te da u traganju za velikim snagama koje vladaju ljudskom sudbinom i životima sve bude puno herojskih proporcija. I to je duh vremena koji obavezuje i kojem pridonose i Metzner i Meštrović. A od najveće nade austrijske skulpture F. Metznera očekivanja su bila kao i od Meštrovića. Ipak to bijaše duh velikih ideala koji je krenuo od idealiziranja etničkog, ali je u Meštrovića završio u hipertrofiji rasne nadmoći, monumentalizmu i isticanju svega onoga što je u ime Ideala zapustilo život (tu je Matoš u pravu). Meštrovićeva simbioza dekorativnoga i monumentalnoga, stilskog eklekticizma i proroštva, okupljena doslovno i simbolički oko Vidovdanskoga hrama, ostaje dvojbena i teško rješiva. Što je tu kiparstvo? Ideologija? Ilustracija teme? Ostvaruje li se tema putem oblika ili se oblik ostvaruje na osnovi teme? Pitanja su koja predugo čekaju odgovore.

Jesmo li mi (ili ja) u pravu kada s ove vremenske distance, koja i nepametnoga čini nešto mudrijim, širimo zlovolju prema tom kiparstvu i junacima? U onom vremenu pametni J. Strzygowski kaže da će biti »teško nama ako Meštrovića shvate njegovi sunarodnjaci i ako se u znaku njegove umjetnosti ujedine«. A isti Vidovdanski hram B. Croce smatra »sumrakom civilizacije« dok veliki kipar L. Bistolfija u listu »L’eroica« u istom Hramu (u povodu Meštrovićeve izlobe u Veneciji potkraj 1914) vidi »skrivenu veliku misao« i »pravo vrelo i izvor tajnih sila »kao i »cilj kojim idu duše sinova«.

Hoće li netko jednom rastumačiti što je kiparstvo imalo od priznanja ravnatelja Muzeja Viktorije i Alberta u Londonu da je Meštrovićevu »izložbu dopustio ponajviše iz simpatije prema Srbiji«? Ili što ima od riječi Lorda Cecila, koji »tekovinama njemačkoga materijalizma« stavlja nasuprot »poeziju i idealizam jugoslavenske rase«? Što imamo od tvrdnje da ovdje »nalazimo evidenciju umjetničke tekovine kakvoj nisu kadre da nešto suprotstave Austrija i Njemačka zajedno«? A samo u povodu »Meštrovićeva trijumfa u Londonu« takvi bi se citati mogli nanizati i mogli bi stvoriti lijepu kolajnu slatkorječivih fraza, uz koju ide i neotklonjiv dojam da se preko Meštrovića obračunava s tvrdim germanskim duhom kojemu se suprotstavlja slavenska pitomost. To je govor politike. Bio i ostao. Od toga kiparstvo nema ništa. Kao ni povijest umjetnosti.

Da je politika sve prožela, svjedoče i domaći pisci koji tvrde da je riječ »o najsnažnijim živućem kiparu svijeta i jednim od najvećih kipara svih vremena«. Po njima je Meštrović idući »našim narodnim putem i slavnoga Rodina i uopće sve živuće umjetnike prestigao i nadvisio svojim velebnim idejama i... orlovskim poletom«. Mi smo svjedoci da to trkalište i cilj u oblicima sinteza ili makar ozbiljnih pregleda povijesti moderne umjetnosti Meštrovića nije primilo ni u svoja najšira njedra. Ali ni preduvjeti koji podrazumijevaju trijeznu procjenu kiparskih vrlina nisu nažalost učinjeni.

Prvi je pravi korak ipak učinjen. Studija Irene Kraševac o mladenačkim djelima Ivana Meštrovića (Ivan Meštrović i secesija, Beč — München — Prag 1900-1910, Zagreb 2002) bavi se mladenačkim i najsretnijim kiparskim razdobljem. Sve drugo, usprkos odličnim fragmentima (R. Ivančević, T. Maroević, D. Kečkemet, B. Gagro, G. Gamulin) ostaje bez cjeline i nije dovoljno za sintezu. Uz toliki roj knjiga o Meštroviću sjajni napor I. Kraševac može se smatrati više od kamena temeljca, premda ne i temeljem jer je Meštrović naglo mijenjao svoja ljudska i umjetnička uvjerenja. Bilo kako bilo, Meštrović još ostaje neriješenim slučajem naše umjetnosti. Na našu sramotu.

Znam. Meštrović je, bez svoje krivnje, zaklonio uvid i pogled na ponajbolje trenutke hrvatske moderne skulpture, posebice u odnosu na tzv. prijelaznu generaciju, točnije Valdeca i Frangeša. Pa i onda kada dijele zajedničke južnoslavenske ili jugoslavenske ideje, Frangeš je u tome pastoralan, patrijarhalan, istodobno i pučki i gospodstveni, hrvatski i europski, pun brižnosti za kiparski jezik. U odnosu na Meštrovića Frangeš je etnički, dok je Meštrović rasni, Frangeš je hrvatski, Meštrović je jugoslavenski, Frangeš je nacionalan, Meštrović je nadnacionalan. Ali nismo za revizije koje jednima skidaju, a drugima stavljaju istu krunu. Uostalom, teško je Meštroviću tu krunu oduzeti. Potrebno ga je stoga vratiti vremenu i sredini, potražiti njegove najsretnije kiparske trenutke te naposljetku ustanoviti njegovo mjesto i ulogu u modernoj umjetnosti 20. stoljeća. Jer Meštrovićev je put put čovjeka koji je sudjelovao u oblikovanju ne samo umjetničke nego i političke sudbine svoje sredine. Stoga je njegovo kiparstvo nosilo volju da bude više od sebe i da svojim militantnim optimizmom, iskazanim počesto i mrzovoljom lica njegovih junaka, bude vjesnikom društvenih političkih, nacionalnih i nadnacionalnih ideja. Koliko je u tome kiparski uspio, pitanje je koje predugo čeka odgovor.

Ive Šimat Banov