Glatko, brušeno, radosno

Glatko, brušeno, radosno

Izložba Put stakla, projekt Zaklade Sartirane Arte iz Pavije, obilazi mnoge zemlje — od obale Afrike do obale Srednjeg istoka, talijanski poluotok i europske gradove — i tako još jednom simbolički obilježava mediteranski civilizacijski krug, koji još i danas, poput stakla, zrcali i isijava ljepotu i radost

U Muzeju Mimara od 29. siječnja do 19. veljače održana je, u organizaciji Muzeja i Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, izložba Put stakla (La via del vetro) — Muransko staklo 1905-2000. Izloženo je osamdeset staklenih umjetnina, sve iz zbirke Angela Rinaldija, padovanskog umjetnika stakla i strastvena sakupljača povijesnih predmeta. Za formiranje ove vrijedne zbirke, svjedočanstva poučnog istraživanja najvažnijih aspekata muranske proizvodnje, zaslužan je umjetnikov otac, koji je više desetljeća sabirao ostvarenja muranskog stakla.

Uopće, staklo je fascinantan i primamljiv materijal — lomljiv, a opet do danas su se sačuvali neki od njegovih najstarijih primjeraka, nastalih prije više od dva tisućljeća (Egipat, Rimsko Carstvo), sjajan, svjetlucav, ili mliječno mat, kristalno čist ili pak oslikan, pozlaćen, gladak ili brušen...

Značaj umjetnika i dizajnera

I doista, djela na ovoj izložbi nastala u razdoblju od dvadesetih godina prošlog stoljeća (M. V. M. G. Cappelin, Zdjelica crvenkaste boje, Murano, 1915-1920) do 2000. godine (Prizor iz gradskog života s biciklistom, oblikovao i izveo Angelo Rinaldi, Murano), pokazuju ne samo svu ljepotu stakla te njegove izražajne i uporabne mogućnosti nego i kreativnu snagu umjetnika i dizajnera, kao i izvođača. Pokazane su vaze, boce, zdjele, pepeljare, figure: od Salviatijevih djela suzdržanih formi i kolorističkih efekata (prozirna zdjela Galaksija s jednom nepravilnom crnom mrljom), preko eksplozije boja na amorfnoj Gea Color (oblikovala Gae Aulenti, izveo Venini, Murano, 1990) do duhovite vaze Zakrpe (oblikovao Thon, izveli Maestri Muranesi, Murano, 1999), koja na prozirnom staklu vjerno dočarava nespretno prekrivene napukline. Djela raznolika umjetničkog oblikovanja i izraza, kojima je jedini zajednički nazivnik, osim materijala — iznimna kvaliteta i ljepota.

Murano, koji je podjednako bitan za kulturno-turističku ponudu Venecije kao i, primjerice, crkva sv. Marka, može se dičiti dugom i plodnom poviješću. Osim tradicije, koja u Italiji traje od antičkih vremena, venecijansko, / muransko, specifično oblikovanje stakla zasigurno je bilo određeno posebnim karakterom grada, bisera Jadranskog mora — plavim i tirkiznim bojama mora i neba, što postižu različite efekte ovisno o vremenskim prilikama i dobu dana.

Venecija je još od 7. stoljeća izrađivala staklo, iako prva pisana svjedočanstva o talionicama potječu s kraja 10. stoljeća. Pravi procvat počinje nakon osvajanja Carigrada (1204) te se od tada njezina slava počinje širiti Europom i Istokom. Proizvodi se izvoze — u 13. stoljeću u Flandriju, u 14. u Njemačku i Englesku. Veći broj predmeta sačuvao se tek od 15. stoljeća, posebice u 16. stoljeću te zadivljuju vrsnoćom. Staklo — savršeno pročišćen cristallo, u boji, mliječno, puhano u reljefno obrađene kalupe, u tehnici millefiori, oslikano emajlom — oblikuje se u čaše, boce, tanjure, pladnjeve, itd. 17. stoljeće nazvat će se »europskim stoljećem venecijanskoga staklarstva«.

Legendarne radionice

U radionicama, koje su naraštajima vodile pojedine obitelji, njeguju se nenadmašne tehnike puhanja i stvaraju se artefakti elegantnih i rafiniranih oblika i blistavih boja. Spomenimo primjerice obitelj Barovier. Već oko 1450. Angelo Barovier proizvodi savršeno pročišćen cristallo, a to se ime javlja i na izložbi: Ercole Barovier oblikovao je dražestan par Fazana od zelenkastog stakla, minuciozno obrađen, u izvedbi Barovier & Toso, Murano 1940, a tu su još neka njegova djela — Vaza s istacima od prozirnog stakla, također u suradnji s Tosom, Murano 1938, te Kljunasta vaza, također od prozirnoga stakla, Murano 1938-40.

Nadmoć venecijanskih radionica traje cijelo 15, 16. i 17. stoljeće, a u 18. stoljeću počinje lagana dekadencija, izazvana promjenom potrošačkog ukusa, koji se više okreće češkom i srednjoeuropskom staklu.

Iako je u industriji stakla neupitna utilitarna funkcija, pravi majstori nikad ne zaboravljaju umjetničku važnost. Godine 1861. osniva se muranski Museo Vetrario, koji će sa sačuvanim arhivom s podacima o povijesti staklarstva te sa zbirkom antičkog i muranskog stakla iz ranijih stoljeća postati uzorom i poticajem ponovno razbuđenom stvaralaštvu. Već od kraja 19. stoljeća radionice braće Toso, Vicenza Morettija, Antonija Salviatija zaslužne su za novi procvat muranskog stakla: izlažu na Venecijanskom bijenalu (od kraja 19. stoljeća) i Milanskom trijenalu (od 1920-ih godina). Navedimo i neke radionice koje djeluju u 20. stoljeću: Maestri Vetrai Muranesi Cappellin & Co., Cristalleria Nason & Moretti, ponovno otvorene Vetreria Artistica Barovier i Salviati & C., objedinjeni Barovier & Toso, Vetreria Alfredo Barbini. Za njih skice izrađuju ugledni umjetnici i dizajneri Tommaso Buzzi, Flavio Poli te Tapio Wirkkala i Gae Aulenti. Nemojmo zaboraviti da su neke od svojih najvrsnijih djela u muranskim radionicama izrađivali i naši umjetnici Antun Motika i Raoul Goldoni.

Izložba Put stakla, projekt Zaklade Sartirane Arte iz Pavije, obilazi mnoge zemlje — od obale Afrike do obale Srednjeg istoka, talijanski poluotok i europske gradove — i tako još jednom simbolički obilježava mediteranski civilizacijski krug, koji još i danas, poput stakla, zrcali i isijava ljepotu i radost.

Barbara Vujanović