Vesela analiza suze

Vesela analiza suze

Sva trojica glumaca, bez obzira na životnu i umjetničku dob, ušavši duboko pod kožu blistava Marinkovićeva dijaloga, učinila su predstavom veliki korak naprijed u svojoj umjetničkoj izražajnosti

Esej o Kiklopu Ranka Marinkovića Strah strašniji od smrti, objavljen u prigodi piščeva osamdesetoga rođendana 1993, nedavno preminuli Ivo Frangeš zaključio je rečenicom: »Knjiga je mračna, ali ozbiljna, sudbinska. A njezina je moguća vedrina u sigurnosti da poruku ima smisla pisati, jer će ona ipak doći u srodne ruke.«

Ovo posljednje moglo bi se odnositi i na srodan ugođaj vedrine što je zavladao punim gledalištem prekrasno obnovljena Šibenskoga kazališta 14. siječnja na praizvedbi sotije (lakrdije) Glasovita brijačnica kod Trimalhiona Ranka Marinkovića u scenskoj adaptaciji i režiji Georgija Para, koji je za kazališnu skupinu MHT Kiklop izabrao i povezao u specifičan dramolet fragmente iz sotije Pustinja i proznih tekstova iz Zagrljaja, Zajedničke kupke, Kiklopa i novele Mislilac nad osam grobova (iz zbirke Pod balkonom), a trojica glumaca HNK iz Zagreba, Ivan Jončić, Špiro Guberina i Siniša Popović, odigrali ukupno četrnaest uloga. Mali hrvatski teatar Kiklop osnovan je u Zagrebu u nazočnosti Ranka Marinkovića prije točno sedam godina, kada je u obliku poslanice upućene njegovu osnivaču Špiru Guberini pokojni Dalibor Foretić popratio taj događaj blistavim tekstom u »Vijencu«, koji je zajedno s drugim vrijednim prilozima sada pretiskan u kazališnoj cedulji nove predstave.

Mediteranski scherzo

Valja reći da je ovaj put poruka zapravo posljednja, odnosno oporuka, te — po tome je najsrodnija drami Pustinja — čitava je predstava istodobno lepršav i elegičan mediteranski scherzo iz otočke brijačnice prve polovice prošloga stoljeća, kao i posveta njezinu piscu Ranku Marinkoviću, našem, do prije tri godine neposredno bližnjem, kojemu je možda najveća životna strast bilo upravo kazalište te naposljetku, ne najmanje važno, marinkovićevski lucidno ironična karnevalizacija neraskidiva odnosa umjetnosti i života.

Ako nas je redatelj Georgij Paro još za života Ranka Marinkovića u svojoj scenskoj adaptaciji Marinkovićeve Zajedničke kupke u HNK u Zagrebu nesmiljeno okupao u satiričnim fekalijama iskaza zadrto zatvorene provincijalnosti, sada nas bez ikakva parfema, sentimentalnosti i karikiranja kupa u tako reći iznenadnoj sućuti i dobroti sjajna humora. Osim toga kao da nas — jedine novine što se mogu čitati u Marinkovićevoj i Parovoj brijačnici na izvrsno opremljenoj pozornici scenografa Aljoše Para jesu kazališni list »Novosti« svečane stote izvedbe Marinkovićeva i Spaićeva Kiklopa na pozornici HNK u Zagrebu 1980 — predstavom koja počinje svojevrsnim redateljskim citatom iz Marikovićeva i Violićeva Zagrljaja iz daleke 1959, Georgij Paro upozorava na zaboravom sve više ugrožen kontinuitet razvitka redateljskih i glumačkih naraštaja, stasalih u stvaralačkoj suradnji s osobom i djelom Ranka Marinkovića.

Tragigroteksni likovi

Nema nikakve dvojbe po svojoj osnovnoj temi — glumi i kazalištu, po ispitivanju njihova smisla i (ne)mogućnosti, vrhunaca i granica Parova je Brijačnica komorna inačica Pustinje, možda čak priprema za predstavu te drame veselo teatralne analize suza, koju kako danas stvari stoje s našim uglavnom trivijalnostima estrade i pseudopolitizacije usmjerenim kratkovidnim kazališnim repertoarima, nije baš vjerojatno da ćemo uskoro vidjeti na kazališnoj pozornici.

Živi i osebujni, potresni u svojoj tragigrotesknosti, likovi Ranka Marinkovića u brijačnici se dodiruju na simboličnoj, kazališnoj razini. Po mnogočemu prvi među njima, Špiro Guberina, koji okuplja lica Mušterije, Bepa, Mome i Krele, a sve do pred sam konac zastupa boje komedije, svojevrstan je Sretković iz Šume Ostrovskoga, dok je Siniša Popović sa svojim maštovitim maskama, perikama i kostimima (uspješno sudjelovanje mlade Barbare Bourek) za Glumca, Suca, Fabija i Maestra njegova suprotnost, Nesretković koji se upinje otkriti i iskazati veliku tragediju ljudskoga života. Vitalna veza među njima jest promatrač, pokretač, zaljubljenik u (tuđu) glumu i njezin osporavatelj kada to zatreba, Ivan Jončić u savršeno stopljenim ulogama Brijača, Bernarda, Trimalhiona, Jacobsona, Melkiora i Reportera.

Težište se fluidno premješta sa Sretnikove na Nesretnikovu stranu brijačnice kao svjetovne ispovjedaonice, u smjeru Maestrove smrti iz Kiklopa, što će uslijediti nakon jeziva prizivanja smrtnih kazni iz Zajedničke kupke, te s druge strane prema Momeovu pokajanju iz Mislioca nad osam grobova. Naginjući se u autorovo ime nad kazalište kao mislilac nad grobove svojih najbližih i onaj vlastiti, kojemu se s tragigrotesknom grozom prepiske s drugim svijetom nezaustavljivo približuje, umjesto svake druge radnje redatelj i adaptator priprema, a glumci ostvaruju razmjenu uloga između neimenovanih prototipova Sretkovića i Nesretkovića. Sebi se smijete, mogli bismo tragom Gogolja reći samima sebi, sjetiti se prvih čitateljskih doživljaja predsmrtne groze osuđenika F. M. Dostojevskoga i na u Marinkovića vječnoj pozadini Shakespearea u tom dvostrukom preokretanju zbivanja i njihovih znčenja osjetiti intenzivnu, samilosno podrugljivu, duhovito nadmoćnu, obrambeno ironičnu, bolnu nazočnost Ranka Marinkovića. Dok će nas komik Guberina u završnom obratu ganuti toplom ljudskom ispovijedi smrtnoga straha, potencijalni traged, mukama stvaralaštva stalno uznemiren Popović gorko će nas nasmijati tematiziranjem glumačke nemoći. Kao što je u ulozi Fabija morao umjetno izazvati željene suze iz bočice s kapaljkom, tako će kao Maestro zbog svojega prekratka dometa — u toj inačici Maestrove izjalovljene smrti promašiti dalekovod i izazvati sramotno impotentan fijasko neuspjela samoubojstva.

Glumački vrhunci

Da likovi Ranka Marinkovića daju istinskim glumcima neizmjerne mogućnosti, to odavno zvuči kao retorički kliše, no da je to živa istina, uvjerit će se svatko tko u nastavku njezina života u Zadru, na pozornici zagrebačke Komedije, Lisinskoga, Habuneka i drugdje uskoro vidi tu predstavu. Sva trojica glumaca, bez obzira na životnu i umjetničku dob, ušavši duboko pod kožu blistava Marinkovićeva dijaloga, učinila su tom predstavom veliki korak naprijed u svojoj umjetničkoj izražajnosti. Ponajveći Špiro Guberina koji vraća šjor Ranka u život dosegnuvši svoj, čini se, dosadašnji stvaralački vrhunac, nazočnošću o kojoj se ne zna da li je intenzivnija u govoru i glasnim ispadima straha i gnjeva ili pak u tihoj, sjajnoj mimici, gesti i grimasi, kojom neodoljivom komikom njegov junak sudjeluje u mukama drugih. Najtežu i najsloženiju zadaću ima Siniša Popović i ostvaruje je slojevitom samoironijom, inteligentno i proćućeno, posve na razini svojih sve većih scenskih mogućnosti.

»U kazalištu se osjećam bolje nego u životu«, rekao je na konferenciji za novinare uoči praizvedbe u Šibeniku Špiro Guberina.

Što je predstava dalje odmicala, bivalo je sve jasnije da u tome nije sam.

Marija Grgičević