Odlazak gospodina

Odlazak gospodina

Mišljenjem se izdvojimo na trenutak iz svoje trke u vremenu i kroz vrijeme da bismo mogli osluhnuti poruke ove smrti upućene nama živima. Ako to učinimo, jasno ćemo čuti: Vrijeme je neumoljivo i sustiže svakoga smrtnog stvora! Od onih zlih uzima njihovo zlo. Od dobrih njihovo dobro. Tako stvara svoju povijest. Povijest vremena. Od gospodina Ive Marjanovića vrijeme je uzimalo samo dobro — jer zla u njemu nije bilo. Njegovim se dobrom hranilo, postajalo je bogatije, postajalo je složenije, postajalo je ljepše, postajalo je snažnije, postajalo je moćnije za nadilaženje zla onih Zlih u sebi.

Život za kazalište

I tako je umjetnik kojeg sada oplakujemo postao dijelom povijesti svoga vremena. I zato ovo nije obična smrt. Jer njoj prethodi onaj život koji je sudjelovao u stvaranju i očuvanju bitnoga segmenta vremena u ovim našim prostorima, onog segmenta koji hrani duh i razvija misao, koji čovjeka uznosi do boljeg dijela ljudskosti. Do smisla umjetnost!

Glumac Ivo Marjanović još je od vremena svoga stasanja, u svojim dvadesetim, podgrijavao težnju Splićana za stalnim kazališnim ansamblom u ovoj velebnoj zgradi, za autentičnim izrazom našega glumišnog genija. Činio je to u dobrovoljačkim kazališnim družinama, koje su uveliko pripomogle tome da se stvaranjem Banovine Hrvatske, a poslije onog razdoblja od 1920-1928, kad je u Splitu egzistiralo kazalište pod tadašnjim režimskim nazivom Narodno pozorište za Dalmaciju, udovolji težnji građanstva za svojim stalnim kazalištem. I zaista, uoči rata, 1940, u Splitu je otvoreno Hrvatsko narodno kazalište sa stalnim ansamblom. I od tog trenutka počinje profesionalna glumačka karijera gospodina Ive Marjanovića.

Nažalost, tom kazalištu pod upravom Ive Tijardovića i Marka Foteza, tom prvom splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojem je mladi Ivo Marjanović bio nositelj važnih uloga, rat je ubrzo zatvorio vrata. Ali gospodin Marjanović ne mareći za osobnu sigurnost sve vrijeme rata bdije nad sudbinom kazališne zgrade, čak u kriznim trenucima, i spava u njoj odlučan da se svojim životom suprotstavi naslućenoj nakani uništenja toga hrama hrvatske kulture od strane subverzivnih elemenata pod okriljem okupatorske soldateske. A potkraj 1943, nakon kapitulacije Italije, s preostalim profesionalcima i mjesnim amaterima pokreće u foyeru zgrade Dramski studio. Organizira, režira, glumi. I Studio, zamislimo to — ako je to moguće danas i zamisliti, tijekom samo pet mjeseci rada pred publiku izlazi sa šest premijera.

Vjernost matičnoj pozornici

Nakon rata angažiran je u osnovanom Narodnom kazalištu Split (1971. preimenovanom u Hrvatsko narodno kazalište), u kojem je, osim kraćeg angažmana u Osijeku i Rijeci, ostao do mirovine, a i znatno poslije nje, tako da je dočekao i ponekog od onih dječaka i djevojčicu iz đačkog partera kojima je na njihovim dječjim predstavama pričao o zločestom Vuku i dobroj Crvenkapici da kao mladci paralelno s njime glume, pa i to da mu režiraju. I tada, u tom susretu naraštaja, o kojem kao njegov sudionik sve ovo sada i svjedočim, vrli učitelj nastavljao je učiti sve oko sebe, i one najmlađe, i one još starije od sebe, kako se s ljubavlju i pozornošću slijedi redateljska ideja, kako se kreativno pomaže njezinu razvoju, kako se nadograđuje, kako se privodi do one potpunosti izraza koja pripomaže i svim ostalim znakovima scene da se i sami pokrenu do svoje potpunosti i međusobne interakcijske oplodnje.

Gospodin Marjanović igrao je vrlo ekstenzivan repertoar, od pristalih, a pokatkad i licemjernih, građanskih inteligenata, kao što su Krležin dr. Silberbrandt i dr. Križovec, do takvih nositelja mitskih istina kao što je bio njegov omiljeni Tiresija u Sofoklovoj Antigoni i Kralju Edipu. No iznad svega ovaj vrli glumac bio je nezamjenjiva dragocjenost u tzv. karakternim ulogama, onim u kojima se umjetnik odriče svog prirodnog znaka i mijenja svoje obličje da bi svojoj publici pokazao, da bi pred njom iskazao nesklad težnji dramskog lica s ograničenom fizičkom i intelektualnom moći tog lica. On je tada publici podarivao pregršt smijeha sa svojim Pantaloneima, svojim klimavim markizima, ulogama kojima je prizivao katarzu gledateljeva suočenja s njegovim stvarnim osobnim identitetom, a one druge gledatelje, čiju su mladost takve osobe sputavale, oslobađao straha od lažnih autoriteta.

I to je točka koja nas spaja s ljudskom osobnošću ovoga glumca. Igrajući rado i jako dobro upravo takve uloge, gospodin Ivo Marjanovića objavljuje nam se kao čovjek koji nikako nije, poput mnogih drugih, volio isticati sebe. On je zapravo skrivao sebe, svoju urođenu diskretnost i nenametljivost, iza uloga koje ni po čemu nisu bile takve osobnosti kakva je bila on. Bio je gospodin. A to u ovom kontekstu znači: pouzdan, odgovoran, spreman na dobrotu i samozataju sebe. Čovjek na kojega se bilo moguće osloniti bez ikakva straha od iznevjere. Eto, zato uz njegovo ime uvijek pridodajem imenicu gospodin u funkciji atributa. Jer ni u mislima ga nisam drukčije mislio.

Vlatko Perković