Klaustrofobičnost Sartreova pakla

Klaustrofobičnost Sartreova pakla

Kruna predstave svakako je bila Olivera Baljak. Nakon toliko odigranih uloga ona je u kreaciji Ines uspjela iznaći neke nove geste, izraze lica... gotovo pa novu Oliveru!

HKD Teatar, uz HNK Ivana pl. Zajca jedino profesionalno dramsko kazalište za odrasle u Rijeci koje vrlo uspješno djeluje već više od deset godina, u skladu je s jednom smjernicom svoje repertoarne politike (suvremeno čitanje dramskih klasika dvadesetoga stoljeća) uprizorio poznatu Sartreovu dramu Iza zatvorenih vrata. Iako je navedena drama nedvojbeno klasik dramske literature dvadesetoga stoljeća, iako se bavi univerzalnim temama i pitanjima, ipak je ona ponajprije dramska ilustracija Sartreove filozofije egzistencijalizma, stoga i nakon i usprkos vrlo dobre predstave ostaje upitnim zbog čega od svih dramskih klasika danas igrati baš nju.

Naime, iako filozofija egzistencijalizma, utemeljena na uvjerenju o uskoj svezi između slobode i mogućnosti izbora čovjekova i tjeskobe koju ta mogućnost izaziva, i danas u određenim segmentima može biti itekako aktualna, Sartreova drama toliko podcrtava određena filozofsko-ideološka uvjerenja da postaje dogmatičnom. A dogma tijekom vremena može čak postati otrcanim klišejom, praznom frazom. Neki dijelovi Sartreova teksta zvuče upravo tako, vrijeme im je oduzelo snagu provokativnosti koju su nekad posjedovali, a ostao je uglavnom intelektualistički koncept lišen dramskoga naboja.

Zastarjela didaktičnost teksta

Iako je izvrsna glumačka ekipa, na čelu s mladim slovenskim redateljem Reneom Maurinom, uspjela scenski oživjeti prilično suhoparne dramske likove utemeljene isključivo na oslikavanju ideje, ipak je nemoguće bilo izbjeći na trenutke prilično zastarjelu didaktičnost teksta, čija je temeljna ideja sadržana u rečenici koja ukazuje na mjesto radnje Sartreove drame: »Pakao su ljudi oko nas.« Dakle, pakao su drugi.

Ta je Sartreova tvrdnja danas uvelike zastarjela, osobito s obzirom na činjenicu da je između njegova i današnjeg vremena važnu poziciju u društvenim i psihološkim znanostima zauzela teorija o Drugome koja ukazuje na prisutnost Drugoga u srži nas samih (primjerice, J. Kristeva u knjizi Strangers to Ourselves piše kako svi nosimo Stranca u sebi, pa zaključuje — ako je Stranac u meni, onda zapravo i nema Stranaca). Posve u skladu s navedenim, Maurin prepravlja Sartreovu rečenicu u izjavu mnogo prikladniju današnjem vremenu: »Pakao smo mi.«

No, čak i tako prepravljena, ona zvuči poput otrcane fraze jer od Sartreova do našeg vremena pakao je već toliko puta povezivan sa življenjem na Zemlji. Navedenu klišejizaciju ne može prikriti ni činjenica da ono u nekim segmentima danas još više nalikuje Sartreovu paklu (sve veća napučenost, sve više bombardiranja informacijama i medijima, sve manje vanjskog, ali i unutarnjeg privatnog prostora). I Sartreova je društvena kritika, usmjerena ponajprije na povlaštenu, građansku klasu, uronjena u njegovo doba, te osim na vrlo uopćenoj razini ne korespondira s našim sada i ovdje.

No, usprkos svim zamjerkama tekstu u kontekstu današnjega vremena, HKD Teatar dobio je još jednu vrlo dobru predstavu, čiji su glavni adut sjajni glumci, koji su Sartreovu dramu ipak uspjeli učiniti mnogo životnijom nego što to ona doista jest. Vjerujem da im nije bilo lako toliko se uvjerljivo suživjeti s ulogama s obzirom na filozofski intonirane rečenice i na potpuni nedostatak punokrvnih karaktera u korist univerzalne situacije i ideje.

Snažne glumačke kreacije

Upravo naturalistički, na trenutke čak vrlo žestok način glume ovoj je drami ideje pridao nužno potrebnu scensku ravnotežu. Damir Orlić (Garcin) ostvario je, po mom mišljenju, jednu od svojih najsnažnijih glumačkih kreacija, iako mu je na premijernoj izvedbi nedostajalo još malo scenske sigurnosti i žestine, pa da bude na razini partnerica. No, vjerujem da bi ih mogao steći kad se još malo uigra tijekom budućih izvedbi. Mladena Gavran (Estelle) unijela je u predstavu iznimnu dozu tipično ženske senzibilnosti koja, zbog situacije u kojoj se nalazi, pa još i pomiješana s razmaženošću i nesamostalnošću jedne buržujke, na trenutke prelazi u vrlo dobro odigrana histerična stanja.

No, kruna predstave svakako je bila Olivera Baljak. Nakon toliko odigranih uloga ona je u kreaciji Ines uspjela iznaći neke nove geste, izraze lica... gotovo pa novu Oliveru! Nepokolebljiva, tjerana demonom analize i istine, izravna, vrlo preciznih kretnji, na trenutke čak prepuna grube unutarnje energije — ona je dominirala komornom scenom poput kakva zlogukog Mefista. Olivera je isijavala onom mitskom snagom kojoj u kazalištu teži Sartre. Čak i više, nevjerojatnom lakoćom uspjela je spojiti dvije krajnosti — dramski lik kao ideju, ali i kao punokrvnu osobnost. U maloj se ulozi Sobara pojavio Nenad Šegvić, a jednostavnu je kostimografiju osmislila Jasna Bajlo.

Ljerka Hribar vrlo je zanimljivo riješila scenografiju smjestivši glumce u uzak prostor unutar elegantnoga staklenog kubusa zatvorena sa svih strana. Time ne samo da je još snažnije naglašen dojam klaustrofobičnosti prisutan u tekstu nego je tekst približen današnjem vremenu (mnogo je manje prostora nego u Sartreovo doba), a naglašena je i obredna udaljenost između izvođača i publike za koju se zalagao Sartre u svojim spisima o scenskoj umjetnosti, kao i nastojanje za objektivizacijom sebe i drugih te lakanovsko zrcaljenje i irealnost nas samih.

HKD Teatar ponovno se dokazao kvalitetom, no usprkos tome ove je godine od Grada Rijeke dobio manje novca za rad, što je zaista činjenica koja obeshrabruje, jedna od mnogih koje ukazuju na potpunu okoštalost vlasti unutar birokratskoga sustava svima pomalo i na njezinu nezainteresiranost za uspjehe u kulturi.

Tajana Gašparović