Iluzija društvene kritike

Iluzija društvene kritike

Mjestimično iskreni i duhoviti dijalozi, metateatarski obrat na kraju i elementi društvene kritike čine od ove sapunice relevantan tekst s ponekim propustom

Prvobitno naslovljen Cijena slobode, u New Yorku, Sibiuu, Caracasu i na Hrvatskom radiju već izvođeni tekst Darka Lukića koji je doživio hrvatsku scensku praizvedbu u Teatru &TD i režiji Borne Armaninija pod naslovom Važno je biti pozitivan apsolutno je suvremen komad, kakav bi na inozemnim pozornicama savršeno funkcionirao te vjerojatno bio i komercijalna uspješnica. Lukićeva sposobnost kombiniranja smijeha i suza, točnije situacija, tema i motiva koje ih izazivaju, u dobro skrojen komad, došla je do izražaja i u pretprošlogodišnjim Kraljicama, no umjesto začuđenoga svijeta izbjeglica ovaj se tekst bavi samim tekstom i činom pisanja. Točnije, osvjetljava pozadinu uspjeha, medijski konstruiranog i posredovanog izvrtanja pravila kako žanra tako i neke etičnosti u poslovanju, koja vjerojatno treba postojati čak i u umjetnosti.

Tragični trag u farsi

Ukratko, zaplet se temelji na lošoj, polupijanoj šali — neuspješni pisac alkoholičar izmisli da je HIV-pozitivan te tako napokon dobije pažnju izdavača i medija, no stvari ubrzo izmaknu kontroli, jer u pervertiranu medijski zrcaljenom svijetu barem jedno pravilo vrijedi: jednom javna osoba — uvijek javna osoba. Mjestimično iskreni i duhoviti dijalozi, metateatarski obrat na kraju i elementi društvene kritike čine od te sapunice relevantan tekst s ponekim propustom, kao što je nepotreban detalj poginule kćeri, i priliku za vježbu Borne Armaninija. Mladi redatelj u tome se snašao točno do polovice — kad je iz realizma, ponekad zanatski i najzahtjevnijeg za uprizorenje, prešao u karikiranje medijskog ambijenta. Problematičan, iako zanimljiv, prijelaz odnio je naboj cijelom završnom dijelu predstave, pa i što je i najveća šteta, velikom konačnom obratu.

Iako je ansambl premijera očito iznenadila, pa nitko nije dao svoj maksimum, u sporadično neskladnu spoju glasova i gesti s jedne i radnje s druge strane moglo se nazrijeti opravdanost podjele. Jelena Miholjević vjerojatno sama svoju ulogu ne shvaća ozbiljno, pa se počinje ozbiljno truditi tek u drugom dijelu, kad od kućanice postaje uspješna estradna zvijezda, uvjerena u vlastitu važnost i dobrotu, što je ovoj glumici bila dobra prilika za prisjećanje na sličnu ulogu u Popcornu. Uz nju, Leon Lučev možda se i predobro snašao u ulozi novinara i pisca, pa je igrao potpuno nonšalantno, ponekad i tako kao da je izgubio svijest o bivanju na pozornici, da bi tek pri kraju postao ozbiljan punokrvni lik. Ostali, Dubravka Crnojević Carić, Natalija Đorđević i Tvrtko Jurić, odradili su svoje karikature s jednakom dozom humora i odmaka, pa je najuspješniji Jurićev televizijski voditelj, duhovita zbirka osviještenih manirističkih detalja karakterističnih za homoseksualnu populaciju.

U spoju koji od komedijskog crnila prelazi u farsu da bi završio u groteski, jedini pravi tragični znak epizodna je, iako za razvoj glavnog lika i same radnje, tj. raslojavanje zbilje i medijskog vala koji o njoj malo ovisi, ključna uloga Luke Petrušića. Kao jedini originalni lik, izveden iz zbilje, a ne iz iluzije, u kojoj su se svi ostali svjesno utopili, njegov je zaista HIV-pozitivan šesnaestogodišnji uličar onaj ključ koji cijelom komadu vraća dozu ozbiljnosti.

Nenaglašena queer tematika

Međutim, iz sama Lukićeva teksta izbija i nekoliko u širem pogledu na suvremenu hrvatsku dramu zanimljivih silnica. Pored same priče, koja ima dobar zaplet, njegov odnos prema medijima i različitim vrstama seksualnpg uvjerenja i preferencija postavlja je u poseban položaj u recentnoj produkciji. Drugim riječima, dok domaće dramsko pismo uglavnom bježi od scenske provjere medijske masaže kojoj svakodnevno ne možemo pobjeći, a queer-problematiku koristi samo kao zabavni detalj, Važno je biti pozitivan pokušava takvim humorom provući istodobno i zagovaranje liberalnog prihvaćanja i kritiku rigidnosti zatvorenih skupina. Pritom, iako nježno, najprije kritizira upravo liberalne nazore s humanitarnim tendencijama, koji ionako rijetko komu pomažu.

Zato je šteta što se predstava nije mogla odlučiti u kojem će smjeru krenuti — hoće li realistično prikazati jednostavan zaplet ostavljajući gledateljima tumačenje usputnih motiva, ili će licemjerje angažiranosti prikazati, i kritizirati, intenzivnije, kao što je pokušano u drugom dijelu. Ovako ostaje na pola puta, kao da se sama uplašila onoga što bi mogla reći.

Igor Ružić