Sinkretistički opijat

Sinkretistički opijat

Film je posvemašnje fokusiran na izvrsno napisan, vrhunski glumljen i s ljubavlju režiran glavni lik; pri čemu je Anderson kreirao jedan od najkompleksnijih i najzanimljivijih muških (i) likova (uopće) u filmskoj povijesti

Depresivna i kompleksna romantična komedija-drama s dušom mjuzikla, te time i neobičan ali i izvrstan film, Pijani od ljubavi bez sumnje preslaguje očekivanost konvencija romantične komedije, mjuzikla i melodrame, odnosno simultano pruža omaž i dekonstruira postavke klasičnih predšasnika, vješto otkrivajući disonantnost istih, u maniri kakvoj to može samo ruka pravog majstora (primjerice, novovjeka romantična komedija poprilično je srozan žanr koji kao finale bezobrazno preuzima punokrvni happyend bajke ne mareći pritom za različite zakonitosti odnosno realnost vlastitih postavki, te shodno tomu — očekivanu slatku neizvjesnost kraja, što Anderson temeljito mijenja). Scenarij i intrigantni razvoj priče, sa stiliziranom no nikako lažnom artsy vizualnošću, nikad nisu pretenciozni odnosno uvijek imaju mjeru.

Anderson pritom pruža čisti sinkretistički opijat za publiku — stapanje zvuka, boje i slike u jedno; dajući snovitu dimenziju svojim kadrovima — likovi, naime, počesto su kao uronjeni u kakvom koreografiranom, tanano suptilnom ritmu — no dovoljnu da steknemo dojam njihova kretanja kao kroz nevidljivu glazbu koja ih okružuje. Stoga ista baza rađa iznimno upečatljivim scenama — bile one primarno vizualne (siluete zaljubljenika kroz efekt dvodimenzionalnog kazališta sjena; nikad ljepša filmska, rudeća zora) odnosno šokantno emotivno zvukovne (dojmljivost automobilske nesreće iz uvoda; trenutak junakinjina ranjavanja) ili pak čisti psihološki profil konačne suradnje svih filmskih elemenata (sveobuhvatnost portreta glavnog lika, kroz svakodnevne sitne nijanse njegova odnosa sa sedam sestara; nivo razgovora i ponašanja koji se mijenja od prvog, a posebice intenzivnosti drugog susreta dvaju ljubavnika).

Neartikulirani agorafobik

Naime, Anderson očigledno (vrlo uspješno) eksperimentira učinkom zvuka, kontrastirajući posvemašnju tišinu provali kaotične (te time šokantne) buke odnosno blage gotovo verglističke ljupkosti glazbe s harmonija Jona Briona (korespondirajući time s neuravnoteženošću junaka i njegovim buka/bijes vs. provale suza stanjem).

Kao Barry Egan Adam Sandler je savršen, i nikad taj uspjeh ne bih sročila kao otkrivanje njegove psihološko-glumačke dubine. Jer ona je oduvijek postojala, samo što su je neki primijetili a drugi očigledno nisu (ti, u mladom glumcu egzistentni, ekspresivni trenuci pred puknuće naznačeni su već u najuspješnijem mu i za ondašnju karijeru obećavajućem filmu Luda vjenčanja; a kombinacija Sandlerova prosječnog no ranjivog izgleda s nekakvom unutarnjom mračnošću samo je čekala na ovakvu ulogu). On naime tako rječito nosi svog pasivno-agresivnog, kompulzivno-opsesivnog (kupca tona jeftinog pudinga poradi skupljanja bodova za letenje) poslodavca iz opskurnog skladišta u predgrađu — ’komunikacijskog invalida’-agorafobičara u agoniji neartikuliranosti i želje za spajanjem, odnosno nemogućnosti definiranja vlastita stanja zaglavljenja u potisnutom emotivno-socijalnom naboju, da postaje žrtvom čestih provala istih (eksplozivna gnjeva ili grčevita plača).

Empatijski sarkazam

Film je posvemašnje fokusiran na taj izvrsno napisan, vrhunski glumljen i s ljubavlju režiran lik; pri čemu je Anderson (i inače tvorac nekih nezaboravnih karaktera — Tom Cruise u Magnoliji, primjerice) kreirao jedan od najkompleksnijih i najzanimljivijih muških (i) likova (uopće) u filmskoj povijesti. Pritom Sandler Barryja nikad ne sentimentalizira niti svojoj izvedbi pridaje komičarima prešlim u dramske role svojstveno kreveljenje, već je prava tempirana bomba nikad predvidive eksplozivnosti — Sandler jednako Barry.

No isto kako mnogi ovom rolom vide Sandlerov glumački rast, dok on esencijalno ne čini ništa bitno drugačije u odnosu na raniji umjetnički izričaj (bivajući praktička kvintesencija lika kojeg tumači), jednako se i Anderson iščitava kao drugačiji u odnosu na svoje prijašnje uratke (Kralj pornića, Magnolija) — bazično blizak Altmanovu empatijsko-sarkastičnom senzibilitetu i sklonosti istog ka velikom broju likova; ipak, to je čisti privid. Izuzme li se minimalistička redukcija broja likova, Pijani od ljubavi posjeduje istu onu britku oštroumnost u iščitavanju psihologija kao i redateljevi prethodni filmovi, a jednako je tako (zbog malog raspona radnje još uočljivija) precizna, kontrolirana, disciplinirana i fokusirana i režija, osvjedočeno identično sposobna u raznoraznim filmskim vodama (za koju je ovjenčan na kanskom filmskom festivalu; dok je sam film proglašen najboljim i na ovogodišnjem Motovunu).

Zaboraviti se ne smije ni sjajan sporedni cast (Emily Watson i Mary Lynn Rajskub, te Philip Seymour Hoffman i Luis Guzman), što sve zajedno tvori mozaik koji nikako ne bi trebalo propustiti.

Katarina Marić