Šašava pustolovina

Šašava pustolovina

Ovaj apsurdno šašav, simpatičan hongkonški b-horor u svakom slučaju vrijedi pogledati jer nikako nije loš na tipičan način, kako to nastoji implicirati većina kritike; pogotovo nije za apriorno odbacivanje

Aristokratski i blijedi gotski vampir — kakvim ovu vrstu danas najradije volimo zamišljati, a s kojim u kompletu (kao neizostavan accessoir) idu i lijes i crni plašt, te po mogućnosti prastari dvorac, zapravo je hibrid viktorijansko-filmske urote pri inkarniranju jedne od najstarijih mitoloških figura — zapisi i crteži odnosno lončarija o kojima se bilježi još u drevnom Babilonu i Asiriji odnosno Kini.

Stoga su — nimalo dostojanstveni, ali ipak dugovječni i teško uništivi poskakujući vampiri (poznati iz originalnog hongkonškog gyonshi-podžanra) u Četiri ratnika više nalik svojevrsnim križancima zombija, Frankensteinovog čudovišta i ukočenih crvljivih lutki negoli ičem iole bliskom zapadnjačkim predodžbama o neumrlim krvopijcima-melankolicima.

Ovdašnji obučeni lovci četiri su ratnika nazvana po prirodnim fenomenima koje po volji kontroliraju odnosno izazivaju — Kiša, Munja, Grom, Vjetar (što nam pak, kao što je donekle i u skladu s B-trashom, nikad nije demonstrirano od strane njihovih zapravo posvemašnje neizdiferenciranih identiteta). Nesporno prepun i elemenata bajke (vidljivih i potvrđenih još i više u motivima realnih situacija filmskih zbivanja negoli u samoj pojavi nadrealnih bića i moći junaka — prerušavanje u sluge i zapošljavanje na dvoru; udaja za princa čijih je šest prijašnjih nevjesta umrlo dan nakon vjenčanja itd.), Četiri ratnika nažalost ne kreće se dosljedno u tom smjeru nego nudi i previše (neuspjela) humora, zbrčkane pustolovine, ali i izvrsne profinjene akcije.

Mainstream na istočnjački

Naime, Hark Tsui, prozvan hongkonškim Spielbergom, i inače je redatelj eklektičnih ostvaraja nastalih na zasadama nacionalne kung-fu tradicije (Bilo jednom u Kini), a iako je ovdje potpisan samo kao scenarist i producent, u filmu se definitivno osjeća njegov trademark. Kroz njega on naime stvara vlastitu verziju kineskog vampirskog žanra, ne oklijevajući nimalo pri mućkanju ne samo hongkonške tradicije s onom Japana ili Zapada, nego ustraje i na kemijanju i raznorodnih žanrovskih odrednica — kung-fua, komedije, avanture i horora, gotovo namjerno kombinirajući ono najlošije iz svih svjetova (lošu glumu, suvišan humor, vrlo slabašnu psihologizaciju karaktera, koja se pak radije potencira grafički — primjerice, izbrijanom glavom u obliku malih ali prijetećih roščića sugerira se dijabolična narav jednog od likova). Ipak, pritom ne rabi puku copy-paste tehniku već kreira posve nov i originalan projekt, poglavito na području sumračne atmosfere.

Vizualno frapantan, s ponekim vrlo inovativnim rješenjima (počesti subjektivni kutovi kamere; način usisavanja života, duše i krvi žrtve od strane vampira) i stiliziranim, umješnim i dinamičnim scenama borbe, Četiri ratnika i treba radije i prvenstveno promatrati kroz površinski aspekt te uživati u onom što nudi i u čemu je najbolji — mainstreamu na istočnjački; dosadašnjoj povlastici isključivo holivudskog filma; te ne pokušavati tražiti suvislije niti i obrasce a kamoli motive u tanjušnoj priči (u koju nas se ubacuje in medias res).

Azijska invazija

Zanimljiva, drugačija vizualnost rezultat je Tsuiove bravurozne intervencije u stil prikazanog, posebice koreografije (osobito pri nastupu mladog izražajnog negativca Horace Lee Wai Shinga kao Dragona Tanga — glumca posebne fizičko-izražajne elegancije i mogućeg nasljedovatelja Johna Lonea — naročito u moderno doba invazije azijske kinematografije — Tigar i zmaj, Musa, Heroj, Princeza Blade i njezinih autora — Ang Lee, John Woo, Chow Yun-Fat) u inače bazno počesto nabacanom, loše konstruiranom i nefokusiranom filmu, bez očiglednog utjecaja režije, i sa scenama gotovo naguranima jednoj na drugu. Pritom su filmaši možda i s malo discipline i posvećivanja pažnje potenciranju ili većeg humora li pak uvjerljivije makabričnosti mogli postići puno više; primjerice razviti neke likove, ovako ostavljene na razini pukih skica (vincentpriceovski gospodar Jiang, primjerice); ne dopuštajući si takve greške kao što su poveliko razlikovanje sposobnosti i senzibiliteta glumaca.

Ipak, ovaj apsurdno šašav, simpatičan B-hongkonški horor, u svakom slučaju vrijedi pogledati jer nikako nije loš na tipičan način, kako to nastoji implicirati većina kritike; pogotovo nije za apriorno odbacivanje, i iskreno vjerujem da će spoj loše našminkanih pocupkujućih umrlih, bravuroznih borilačkih vještina te specifične likovnosti zasigurno pronaći svoju entuzijastičku kultnu publiku.

Katarina Marić