Preispitivanje mržnje

Preispitivanje mržnje

Fokus preispituje antisemitsko paranoidno raspoloženje u kršćanskoj Americi tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno duboko ukorijenjenu kulturu tribalističkog

Lawrence Newman je srednjostaleški mali everyman, beskičmenjak ambivalentna karaktera — činovničić koji u svom sredovječnom životu nije imao ni dana nevolje (čitaj: odstupanja od rutine), dok nije kupio naočale. Ili mu se samo tako poklopilo.

Fokus preispituje antisemitsko paranoidno raspoloženje u kršćanskoj Americi tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno duboko ukorijenjenu kulturu tribalističkog — konkretno križarsku uniju običnih, »pristojnih« Amerikanaca i njihovu raciju-operiranje po jednoj ulici (kao mikro-mizansceni općeg univerzalnog stanja nacije), kroz oči (do nabavki naočala — simbolički slijepe) pripadnika »jednog od običnih ljudi«, bazično apatičnog, čak voljnog pridružiti se križarima u opačinama kako bi poltronski zaštitio vlastitu egzistenciju; odnosno što se zbiva kad on postane žrtva — »jedan od onih s druge strane« — i to zbog zabunom krivo interpretirane (isuviše »židovske«) forme novih mu naočala.

No, naravno, naočale su pritom samo povod, točka poticaja daljnjih akcija okoline prema njihovom nositelju; a da je priroda lika ta zbog koje biva napadan. Na taj način motiv s naočalama primarno političku dramu-alegoriju prenosi u domenu nadrealnog, apsurda i crne komedije. I u vizualnom redatelj-debitant Neal Slavin teži odmaku od realnog — namjerno potencirajući izgled filmova četrdesetih (kada se radnja i događa) — teškim sjenama i teksturama kolora.

Epatantni Macey

Iako Fokus nije bez mana (gotovo pa nepotreban lik supruge u inače pogođenoj interpretaciji Laure Dern; time ujedno i najslabija karika filma) — kontekstualnih uglavnom, bez dovoljno spretnosti u adresiranju izložene teme, još je uvijek ista izložena bez gubljenja narativnog niza (što je pak zasluga usredotočenosti redatelja), te time u određenoj mjeri provokativna. Naime, Fokus u prvom redu preispituje beskompromisnu i sveprožimajuću, uvijek aktualnu iracionalnu prirodu mržnje — njezinu iracionalnost promatrajući ironijski, kroz usmjeravanje bigotnosti određene grupe ka posve neadekvatnom modelu (a nije li on to uvijek?) — Newmanu. Film također progovara i o strahu od uplitanja; želji da se ostane po strani, odnosno štetnosti takve forme mišljenja i (ne)djelovanja.

Adaptacija prvog romana Arthura Millera istog imena, Fokus je film čija najveća vrijednost ipak leži u glumačkim izvedbama — uz već spomenutu Lauru Dern, te Meat Loafa koji se od pjevača prometnuo u puno boljeg glumca (posebice odličnog u Fincherovu Klubu boraca) — vrlo solidnog u ulozi klanovskog pripadnika, ne naročito bistrog, no zato tipičnog, naizgled srdačnog susjeda; tu je epatantni William H. Macey, koji ovdje realizira možda karijerno ponajbolju rolu, izvodeći prava mala čuda svojim licem, i potvrđujući se kao izuzetan karakterni glumac; za ulogu nagrađen i s nekoliko nagrada. Također je Political Film Society Fokus proglasio najboljim filmom godine (2001) u domeni ljudskih prava, jer je itekako pokazao da je američki san skladne etničko-religiozne raznolikosti uistinu bio samo san, upozoravajući da je uopće svjesnost o raznolikosti (s negativnim predznakom) također oblik terorizma.

Katarina Marić