Pasolini, strast, smrt, san

Pasolini, strast, smrt, san

San s razlogom Laure Betti već je uvodnim kadrovima u kojima se pretapaju valovi predolujnog mora i nakupine gradskoga smeća sugestivno ucrtao dvojnu putanju koja će bitno obilježiti Pasolinijevo stvaralaštvo i život strastveno položen na oltar prevratničkih vizija

Premda se tek maleni segment filma Pier Paolo Pasolini, La ragione di un sogno posvećena talijanskom piscu i filmskom redatelju (1922-1975) odnosi na dio njegove djelatnosti koji bi se možda sretno uklopio u prigodu unutar koje je film prikazan, naime na autorov interes za kazalište (autor je šest tragedija i pisac Manifesta za novo kazalište, za naime kazalište Riječi nasuprot kako buržujskom kazalištu brbljarija tako i avangardnom kazalištu geste i urlika), možemo samo biti sretni što se eto i takva prilika pružila za projekciju ovoga biografskog filmskog sna, kojemu je premijera bila prije dvije godine na venecijanskoj Mostri.

Autorica je, nažalost, morala odgoditi svoj dolazak u Zagreb i nije joj se moglo pljeskati onako frenetično kako se znalo pljeskati na ostatku svjetskoteatarskog tjedna, iako bi dojam koji je u nama uspjela polučiti to zasigurno zasluživao.

Dvojna putanja

Sklopljen pretežito uz pomoć dokumentarnoga materijala (razgovora s Pasolinijem ili njegovim suradnicima — od revne, odane, njegovim idejama zatravljene djevojke angažirane u uličnim prosvjedima šezdesetih do bliska mu kolege u umjetničkom sazrijevanju Paola Volponija — pa snimaka intime njegova radnog ambijenta jednako koliko i društvene vreve i nemira s njegova sprovoda) te ulomaka njegovih filmova, San s razlogom Laure Betti već je uvodnim kadrovima u kojima se pretapaju valovi predolujnog mora i nakupine gradskoga smeća sugestivno ucrtao dvojnu putanju koja će bitno obilježiti Pasolinijevo stvaralaštvo i život strastveno položen na oltar prevratničkih vizija.

Jedna ga vodi nerijetko bizarnoj, oniričkoj umjetničkoj slici, druga punini kritičke svijesti o gomilanju socio-političkog smeća, bijedi i društvenom rubu: koje li ironije kad ispitivač o uzrocima, okolnostima i odjecima njegove smrti među uzvicima gradskih dječaka pokušava razaznati iznose li oni svoje znanje o Mussoliniju ili Pasoliniju! Pasolinija, karizmatična govornika zasljepljujuće smjernosti, blagosti i kristalno jasne misaone artikulacije, fašizam je pogađao kao vladavina kriminala i kiča, unifikacije koju će dovršiti konzumeristički zanos varljivo obogaćena stanovništva u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, a kojoj će se sam nastojati suprotstaviti svjesnim uranjanjem u potkulture dijalekta, seljaštva i radništva.

Osnažen davnim djetinjim osjećajem da je drukčiji od drugih — ponajprije vlastita oca — u otporu spram svakog oblika socijalne pacifikacije, a i zbog svojega homoseksualizma — te akutne opomene o tome kako mehanizam društvenoga nadzora proizvodi ideju tjelesne i seksualne norme, kažnjavajući sve prekršitelje — svoj je lijevi angažman Pasolini ponajprije pretakao u potragu za potisnutom poezijom bujne svakodnevice koju je njegovo živo kinematografsko oko uočavalo i u detalju nečijega hoda po ulici.

Sučeljavanje s artificijelnošću

Laura Betti u svojem je dokumentarističkom naumu, protkanu nježnim napadima nadrealističkih montaža, sretno istaknula njegovu sklonost navodnoj neposredovanosti filmskoga snimka i glumcima-naturščicima, kako bi ih sa to više duhovitosti sučelila redateljevim prizorima naglašene artificijelnosti: klaunskom Totoovu licu i životinjama koje raspravljaju o krizi marksizma. Sjećanja na rodnu Bolognu i hedonistički Rim, odnos s ocem i žeđ za umjetničkim angažmanom koji bi išao uza struju prepleću se s evokacijom nemirnih desetljeća intelektualnoga žara kojemu je Pasolini davao duh nepodijeljena političkog i kreativnog angažmana.

U filmu Laure Betti on i dalje gleda napušteno crnačko dijete. Kao da se autorica ponizno ispričava za eventualne nedostatke cjeline, spomenuti će drastični prizor umekšati završnim osvrtom na vlastiti naslov, epigrafom s piščevim neodgovorenim pitanjem o tome treba li stvarati djelo kad se ono može samo sanjati... (I, usput, jedan podsjetnik na žalosne lokalne svađe oko festivalskih prava: isječak pokusa s kazališne predstave umetnut u film, piščeva naime Svinjca u režiji Stanislasa Nordaya, nego se prepoznati zahvaljujući ne tako davnu nastupu na — Eurokazu!)

Lada Čale Feldman