Nikad ne reci nikad

Nikad ne reci nikad

Trebalo je predugo čekati da hrvatska metropola konačno dobije nekakvu relevantniju filmsku manifestaciju oslobođenu sindroma miniciklus, koja bi obuhvatila barem dio naslova uvrštenih u programe etabliranih festivala A-lige, a da pritom ne ostane vječnim taocem regionalnoga ključa

Nakon raspada SFRJ gotovo svaka od njezinih ex-republika, od Vardara do Triglava, dobila je svoj veliki festival (filmskih) festivala. Skopju se dogodio Skopje International Film Festival. Beograd je pokušao obnoviti poljuljanu tradiciju FEST-a. Sarajevu se dogodio respektabilni Sarajevo Film Festival. A Ljubljana je dobila svoj LIFE.

Jedino je približavanje Zagreba nekoj priredbi slična karaktera bilo ravno približavanju Hrvatske Europskoj uniji. Trebalo je predugo čekati da hrvatska metropola konačno dobije nekakvu relevantniju filmsku manifestaciju oslobođenu sindroma miniciklus, koja bi obuhvatila barem dio naslova uvrštenih u programe etabliranih festivala A-lige, a da pritom ne ostane vječnim taocem regionalnoga ključa. No, nikad ne reci nikad. Magičnu formulu razotkrio je motovunski odmetnik Boris T. Matić pokretanjem Zagreb Film Festivala.

Doduše, broj dugih igranih filmova koji čine njegov glavni program pokrio bi tek dva sarajevska festivalska dana. A kad bi svi njegovi naslovi bili otkupljeni za hrvatsku distribuciju, zauzeli bi tek nešto više od polovice dvorana koliko ih ukupno broji novi zagrebački multipleks. Zato dobar dio njih nikad neće dobiti zeleno svjetlo za prikazivanje u hrvatskim kinima, jer se politika lokalnih distributera pretežito svodi na uvrštenje jednog te istog holivudskog naslova u petnaestak različitih dvorana, pa makar neke od njih bile poluprazne.

Kako nam izbor filmova izvan konkurencije nije bio dostupan do zaključenja ovoga teksta, ostaje nam tek glavni program. Lista je, vjerujte mi, doista atraktivna, premda moje preporuke isključuju Radovićev Mali svet, Žaličinu medijski eksponiranu farsu Gori vatra i švedski film All Hell Let Loose, jer ih još nisam vidio, što ne umanjuje njihovu privlačnost. Krenimo, dakle, redom.

Blissfully Yours, red. Apichatpong Weerasethakul

Tajlandski eksperimentalni filmaš Apichatpong Weerasethakul, za prijatelje Awee, tretira svoj intimistički film poput konceptualne vodeoinstalacije, koja bi mogla bez ikakvih problema biti prezentirana na kaselskoj Documenti. Dok autor promatra šumsku idilu burmanskog ilegalnog emigranta i njegove pratilje u seriji pospanih ali zanosnih kadrova obavijenih velom nekomunikativna i vrlo poetskog minimalizma, on nam nenametljivo servira i političke poruke. Razapeti između dvaju nakaradnih političkih sustava (granica Burme i Tajlanda), njegovi protagonisti razotkrivaju male životne užitke u nepomućenu blaženstvu. Premda Aweejev minimalizam može biti zamoran, autorovi kadrovi imaju terapeutski učinak, jer gledatelj izlazi iz dvorane opušteniji. Blaženo svoj. Integralna verzija filma u trajanju od 125 minuta kojoj sam bio nazočan u Cannesu korespondira po svojoj duljini s autorovim prezimenom. No, tehnički podatak naveden na festivalskoj web-stranici ukazuje da će nam biti dostupna skraćena verzija filma od 83 minuta, koja će uvelike umanjiti užitke gledanja.

The Return, red. Andrej Zvjagincev

Film koji je očarao žiri ovogodišnje venecijanske Mostre, igrajući na provjerenu kartu snažnih emocija i religijske simbolike. Priča je usredotočena na tragičnu odiseju dvojice dječaka, koja započinje u trenutku kad u njihov život iznenada uđe njihov nasilni otac, kojega su poznavali tek putem fotografije stare deset godina. Mnoga pitanja u filmu ostaju bez odgovora. Je li on doista njihov otac? Zašto se uopće vratio? Zašto je stavio na kocku živote dječaka? Što krije kovčeg koji je otac iskopao na pustom otoku? No, bez obzira na sve to, Zvjagincevljeva je mizanscena veoma suzdržana. Autor jako pazi na atmosferu, kolorit i kompoziciju kadra. Je li to bilo dovoljno za Zlatnog lava? S nestrpljenjem očekujemo autorov drugi film. Hoće li i dalje slijediti rutu postsovjetskog akademizma? Hoće li doista postati novi Tarkovski? A možda će odabrati neki tajanstveniji put, ka trileru duše. Pitanja se stalno nižu.

Twist, red. Jacob Tierney

Sjećamo ga se kao maloga Davida, rođaka jazz pjevačice Gine Rowlands u Daviesovoj Neonskoj Bibliji. A Twist mu je debitantski dugometražni film, kojim nam pokušava dokazati da Dickensov svijet funkcionira kao univerzalna metafora o čemernom položaju mladeži, bez obzira na lokaciju i epohu u kojoj su se oni zatekli. Dodge je buntovni dečko na periferiji Toronta danas (portretira ga Nick Stahl, koji me je još u Bullyju uvjerio da znade glumiti, premda ga većina naših gledatelja pamti tek po uniformiranoj ulozi Johna Connora u Terminatoru 3). A Oliver (Twist) pridružuje se njegovoj škvadri sastavljenoj od muških teen-prostitutki. Fegin je njihov makro. A nakon gubitka nevinosti zajedno pokušavaju naći izlaz iz slijepe ulice u kojoj oralno zadovoljavaju svoje klijente. Tierney je mnogo naučio od ranoga Van Santa i njegov je rukopis nekako déja-vu. No, da je Twist snimio neki dvadesetčetverogodišnji hrvatski filmaš, zaurlali bismo da se dogodio mirakul.

Schultze Gets the Blues, red. Michael Schorr

Sjećate li se Percyja Adlona? Njegovi su čudaci bili jako in u osamdesetima. Ako ste ga zaboravili, HRT vam je pokušao osvježiti pamćenje ciklusom njegovih filmova. Novi njemački film ne voli baš reciklirati njegov pompozni stil. Tek mu je Michael Schorr ispisao neku vrstu zakašnjele posvete. Herr Schultze je poput Amelie Poulain, koja je promijenila spol, nabacila nekoliko desetaka kilograma i preselila se s Montmartrea u Njemačku. Može i poput muške varijante korpulentne Marianne Sagebrecht iz Bagdad Cafea. Nakon zatvaranja rudnika ostao je bez posla. Ostali su mu samo vrtni patuljci i harmonika. Životna prekretnica će mu se dogodit će mu se kad u jednom nepredviđenom trenutku odbaci polke u korist kahunskih napjeva iz Louisiane.

Madame Sata, red. Karim Ainouz

Nakon što je brazilsko predsjedničko kormilo preuzeo bivši radnik na tokarskom stroju i vođa Radničke partije Lula da Silva, došlo je vrijeme i za Novo Cinema Novo. Jedan od njegovih utjecajnijih predstavnika je i Karim Ainouz, kojega je nadahnula biografija Joaoa Francisca dos Santosa, sveca zaštitnika i demona Lape, boemske četvrti Rija. Bio je i lopov, i trostruki Rei Momo, i višestruki ubojica, i otac sedmero usvojene djece, i transvestitska zvijezda kabareta, kad je nakon brazilske premijere filma Madam Satan Cecila B. de Millea postao Madame Sata. U Ainouzovom filmskom karnevalu spolnih uloga, Genet susreće Josephine Baker. Autor ne odustaje od eksplicitnoga tretmana junakovih homoerotskih bliskih susreta, premda se njegovi partneri doimlju kao da su netom završili audiciju za brazilsku sapunicu.

Lost in Translation, red. Sofia Coppola

Dok se njezin muž Spike Jonze skejtao tokijskim ulicama u kostimu pande (šifra: Jackass), njegova je žena Sofia Coppola poput predana putopisca uranjala u njegove urbane krajolike, dvorane s videoigrama, hotele i restorane, ne bi li lutajući razotkrila najbolji lijek protiv izazvane nesanice jet-legom. Rezultat njezinih tokijskih lutanja mogao bi se na neki način sublimirati filmom Lost in Translation, koji je označio veliki autoričin žanrovski zaokret u odnosu na depresivnu atmosferu njezina debitantskog filma Samoubojstva nevinih. Protagonist je propali američki glumac, koji još izvrsno kotira u Japanu, gdje ga pozivaju na snimanje reklamnog spota za whisky. Tamo će upoznati umornu ženu pomodnoga umjetničkog fotografa radoholičara. Oni nisu putnici, nego (slučajni) turisti. Oni ne žele istraživati, upoznavati i razumjeti. Oni su se tek zatekli u jednoj tranzitnoj situaciji u kojoj im se može dogoditi bilo što. Dogodila im se romanca. A Coppoli se dogodio veliki film. Dakako, često spominjan prizor u kojem neponovljivi Bill Murray snima reklamni spot i postaje žrtva histeričnoga japanskog redatelja i njegove prevoditeljice ući će u anale suvremene američke komedije.

Dragan Rubeša