Nepredvidljiva veleslagalica

Nepredvidljiva veleslagalica

Snaga ansambla pomaže jasnom ocrtavanju karakterizacija u samo dva-tri poteza, poput niza znalački izvedenih krokija, što je rijetkost u žanru horor-trilera

Konvencije postoje da bi se kršile — a u žanru suvremenoga niskobudžetnog horor-trilera nakupilo se toliko konvencija da se na njihovo kršenje mogu odlučiti samo oni najizdržljiviji, pod uvjetom da na mjesto konvencije mogu postaviti neku novu, čvrstu ideju.

Čak je i postmodernistički serijal Vrisak ostao bez sape kad se u trećem nastavku izrodio u niz razloga za scenarističke obrate — zamornu vještinu kojom se u prvi plan probio Ehren Kruger, čovjek odgovoran i za banalnost američkoga Kruga u usporedbi s japanskim originalom. U Krugera, zapravo, nije riječ o kršenju konvencija, nego o njihovu bezumnu umnožavanju — što je žanr dovelo u nepriliku.

Upućenije, inteligentnije, vještije

Michael Cooney mnogo je manje poznat scenarist u žanru, ali njegov rad u usporedbi s Krugerovim djeluje kao Gaimanov Sandman nakon previše svezaka Dylana Doga; to je i dalje isti žanr, ali upućenije, inteligentnije i napokon vještije iznešen. Konkretan slučaj: Identitet, mali studijski film u režiji Jamesa Mangolda. Cooneyjev predložak donosi mu sve nužno za nekonvencionalan, ali inteligentan postmoderni triler. Radnja mu vuče korijen iz klasičnih zagonetki tipa tko je sljedeći, poput Mišolovke Agathe Christie, i horor-trilera poput Hitchockova Psiha, ali Cooney ima dovoljno dobrih zamisli u rukavu da njihove konvencije može skršiti na način koji neće biti predvidljiv čak ni najokorjelijem pokloniku žanra.

Točno, pri prvom se gledanju scenaristička ruka zapaža dovoljno jasno da se neprestano pitate neće li se od cijele te napetosti i neizvjesnosti izroditi samo još jedna veleslagalica u Krugerovu stilu — ali takve se sumnje na svu sreću na kraju pokazuju neutemeljenima. (Usput, što manje znate o radnji filma i njezinim neizbježnim obratima, to bolje: u Identitet se isplati ući sa što manje predznanja — iako poznavanje forenzičke psihijatrije pomaže.)

Možda je baš Mangold razlog zbog kojega film djeluje tako svježe. Kao redatelj čvrstih malih psiholoških drama (Heavy, sa sjajnim Pruittom Taylorom Vinceom, koji i ovdje ima bitnu ulogu, Copland, koji je od Sylvestera Stallonea učinio dobrog glumca, te Prekinuta mladost, koji u ekspoziciji iznosi inteligentan prikaz mentalnog poremećaja, tako bitan za učinkovitost Identiteta), Mangold pripada zdravom sloju sposobnih, nerazvikanih redatelja mlađega naraštaja (rođen je 1964), koji nisu od sebe stvorili pomodne autorske pojave, a nisu se ni brže-bolje dohvatili blockbustera (što vrijedi čak i za film Kate & Leopold).

Uloga suučesnika

Ipak, njegova filmografija sve više sliči onima kojima bi se francuski kritičari prije četrdeset godina divili, jer nijedan od spomenutih naslova ne prolazi bez vješto uklopljene zanatske bravure. Ovdje je to dojmljiv način iznošenja ekspozicije unatraške, gotovo poput hiperteksta — u filmu koji cijeli počiva na tome tko što zna, gledatelj smjesta biva postavljen u ulogu suučesnika, dok u isti mah od početka zna da ga vodi sigurna pripovjedačka ruka.

Mangoldu pomaže i mudro odabran ansambl, sastavljen od glumaca koji se ne očekuju u filmovima ovakve vrste. (To prije svega vrijedi za Johna Cusacka, koji se već gotovo ugodno uhljebio u romantičnim komedijama, te mu je ovaj nastup dobrodošao iskorak u otprije znani raspon.) Snaga ansambla pomaže jasnom ocrtavanju karakterizacija u samo dva-tri poteza, poput niza znalački izvedenih krokija: u ovakvom filmu zapravo je rijedak slučaj da toliki niz likova ostaje jasan i prepoznatljiv već pri prvom susretu. Ako smo već prisiljeni imati repertoar sastavljen uglavnom od žanrovskih naslova, Identitet na njemu predstavlja jednu od zdravijih pojava ove godine.

Vladimir C. Sever