Alternativci u akciji

Alternativci u akciji

Za razliku od dugometražnih filmova u konkurenciji, oni kratkometražni ostavili su znatno slabiji dojam. Prevladavali su igrani filmovi redovito ili predvidljive ili prozaične ili jednostavno besmislene poante

Tijekom prošloga tjedna u Splitu je održan Osmi međunarodni festival novog filma. Splitska manifestacija, posvećena alternativnijim filmskim praksama, s godinama je stekla međunarodni ugled pa su svojedobno čak i neki uvaženi strani sineasti pisali apel gradskim i državnim vlastima kako održavanje festivala ne bi došlo u pitanje.

Festival je naime počivao na skromnoj financijskoj konstrukciji, a kako nikad nije imao povoljno političko zaleđe poput Pule i Motovuna, a pritom je još prikazivao negledljive filmove, vlastodršci mu nisi bili naročito skloni. Dakako, često apostrofirani organizacijski propusti, od kojih su neki bili vidljivi i ove godine, bili su voda na mlin onima kojima festival nije mio. Međutim, završni govor pomoćnice ministra kulture Željke Udovičić čini se zalogom opstanka, a možda i izdašnijeg budžetskog pomaganja festivala, s obzirom da ga je spomenuta bezrezrevno poduprla i obasula nizom komplimenata.

Fokus, Forum, Slika

Glavni program sastojao se od natjecateljskog dijela i pratećih programa naslovljenih Fokus (dugometražni igrani filmovi), Forum (dokumentarni filmovi), Slika (uglavnom dokumentarci o znamenitim filmašima — Felliniju, Kiarostamiju, Chaplinu, plus film o mentalno pomaknutom Brunu S.-u, protagonistu Herzogovih klasika Tajna Kaspara Hausera i Stroszek, putopis o mitskim prostorima žanra vesterna Go West, Young Man i dokumentarni uradak glasovite Agnes Varda Deux ans apres).

U posebnim pak programima mogli su se vidjeti izbori iz recentnoga kanadskog videa, potom izbor iz video-radova koji nadahnuće pronalaze u tzv. trash artu te retrospektiva klasika alternativnijeg segmenta nekadašnjega novog njemačkog filma Jean-Marie Strauba i njegove životne družice Daniele Huillet, koji su ovogodišnji laureati festivalske posebne nagrade. U programu Novi mediji predstavljene su instalacije, (inter)netski projekti, računalna umjetnost, CD-ROM-ovi i performansi.

Natjecateljski program bio je podijeljen na filmsku i videokonkurenciju. Filmska konkurencija sastojala se iz niza kratkometražnih radova, među kojima su oni igranog roda bili podjednako zastupljeni kao i eksperimentalni, a prikazana su i četiri dugometražna ostvarenja.

The Last Soviet Movie Letonca Aleksandrsa Petukhovsa, u kojem američki pisac ruskoga porijekla propituje revolucionarne biografije djeda i pradjeda uoči i za vrijeme boljševičkog prevrata, film je koji se poigrava pravilima naracije i uživa u različitim načinima njihova izigravanja, prečesto međutim zapadajući u adolescentske dosjetke i samozadovoljstvo.

Imitations of Life Kanađanina Mikea Hoolbooma sastoji se od deset poglavlja praćenih sugestivnim off-komentarom koji zbori o različitim egzistencijalnim pitanjima te kulturi i politici, a najdojmljiviji dijelovi filma oni su naglašeno poetične izvedbe, u kojima poetično-asocijativni prosede postiže puni sjaj; zanimljivo je i završno poglavlje o utjecaju filmova na kulturu koja ih je proizvela, u kojima se tekstualna linija izvodi s pomoću inserata iz raznih holivudskih filmova.

Posebno je zanimljiv i uradak Amerikanca Pata O’Neila The Decay of Fiction, u kojem se autor na intrigantan način bavi poviješću nekad čuvenoga holivudskog hotela Ambassador, u kojem je kasnih šezdesetih počinjen i atentat na Roberta Kennedyja, što je također jedan od motiva filma što se prije svega usredotočuje na niz korisnika hotelskih usluga tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina (gangsteri, policajci, ljubavnici...), čije priče O’Neil daje u fragmentima, začinjujući naraciju, ali uskraćujući njezinu dalju razradu; posebnost O’Neilova postupka jest što zbiljske hotelske prostore, realistički snimljene, putem varijante ’trajne’ dvostruke ekspozicije napučuje od tih prostora neovisno snimljenim protagonistima, prozirnima poput duhova. Spajajući dva vizualna sloja u jedan, O’Neil je kreirao poseban ugođaj u kojem se skladno povezuju realizam, oniričnost i transcendencija.

Na svoj je način fascinantan i ultraniskobudžetni film Sulla njemačkog autora Klausa Wybornyja, koji spaja minimalistički vizualno-prostorni iskaz i verbalno bogatu refleksivnost: starorimski diktator Sula, u očekivanju konačnog obračuna s oponentima, na nekom brežuljku meditira o mikroarhitektonskim problemima, odnosno o slaganju skupine kamenja uz drvo i odnosu tog kamenja, od kojega pokušava učiniti udobnu sjedalicu, s vlastitim ležajem. Wyborny je putem sjajno napisanih monologa odlično predočio intelekt i duh čovjeka do u najsitnije detalje opsjednuta samozadanim problemima i pitanjima, stoga specijalno priznanje žirija njegovu filmu ni najmanje ne iznenađuje.

Dobra produkcija — loše ideje

Za razliku od dugometražnih filmova u konkurenciji, oni kratkometražni ostavili su znatno slabiji dojam. Prevladavali su igrani filmovi redovito ili predvidljive ili prozaične ili jednostavno besmislene poante, što je bilo posebno razočaravajuće u slučaju sjajno produciranih i narativno dobro elaboriranih njemačkih filmova Dienst Jochena A. Freydanka (satira s temuom policijske države skore budućnosti) i Liebesdienste Floriana Mische Boedera (ljubavno-politički pseudotriler zabune, ponovno na temu policijskoga terora), kojima je slaba poenta urušila sav prethodni trud; slično se može reći i za potencijalno sugestivnu studiju uličnoga nasilja Haum Belgijanca Michaela R. Roskama.

U takvoj konstelaciji koherentnošću i zaokruženošću naracije, podržane superiornom produkcijskom izvedbom, s lakoćom je iskočio dvadesetominutni Listening (tematizira nagovještaj ljubavnoga odnosa dvoje sredovječnih ljudi u tzv. duhovnom utočištu) slavnog šekspirijanca Kennetha Branagha, koji je žiri međutim predvidljivo ignorirao i dodijelio Grand Prix šestominutnom djelcu Bathers Australke Elisse Marie Fleming, pokušaju relaksirajuće studije o oslobađanju skupine viktorijanskih žena na osamljenoj plaži, koje, potaknute primjerom djevojčice iz njihova društva, ne odolijevanju potpunom razgolićavanju i prepuštanju čarima pješčane plaže i mora.

Film bi bio zanimljiv da je kolebanje svake od triju žena odnosno njihov put od odbijanja preko kolebanja do emancipacijskog odbacivanja odjeće podrobno psihološko-filmski razrađen, no on se odvija nonšalantnom brzinom koja čitav film svodi na istina simpatičnu, ali ipak samo — dosjetku.

Bolji dojam ostavili su kratkometražni filmovi larpurlatističkog usmjerenja, ponajprije Freedub 1 Kanađanina Stephanea Elmadijana, slikovno i montažno furiozan spoj avangardističkih tradicija i poetike glazbenog spota s temom militantnosti ljudske civilizacije, potom Notes on Film 01 Else Austrijanca Norberta Pfaffenbichlera, izdanak tradicije tzv. poetske avangarde i strukturalističkog filma koji tematizira lijepo lice dječačke djevojke u raznim varijacijama te ponajprije fascinantni Fast Film još jednog Austrijanca, Virgila Widricha, koji isključivo od inserata starih i novih holivudskih filmova, izvedenih u nekoj vrsti kolažne višestruke ekspozicije, gradi ljubavnu priču potjere silovita tempa i ritma, i izvanredno zaigrana duha.

Dominacija prozaičnih dosjetki

Za videokonkurenciju vrijedi slično što i za kratkometražnu filmsku: dominacija prozaičnih dosjetki, koje dobro ilustrira rad Britanca Paula Busha Busby Berkely’s Tribute to Mae West. Autor se poigrao specifičnim rješenjima genijalnoga holivudskog koreografa i redatelja Busbyja Berkeleyja, tako da je na rudimentarnoj razini imitirao njegove čuvene kaleidoskopske koreografije, upotrijebivši umjesto atraktivnih djevojaka multiplicirano muško spolovilo, koje je tu jer se Berkeleyju valjda dizao na sinonim holivudske seksualne nesudržanosti tridesetih, glumicu Mae West. Još da je Bush imao toliko ukusa da svoj rad učini atraktivnijim izborom markantinijeg spolovila, progledali bismo mu kroz prste, no neugledni falusni primjerak samo je reprezentativni simptom njegove sterilne kreativnosti.

Iz osrednjega prosjeka videokonkurencije nije se znatnije izdigao ni The Phantom Museum glasovite braće Quay, nedovoljno artikuliran igrano-lutkarski rad s temom velike medicinske zbirke Sir Henryja Wellcomea. Vrijedi međutim izdvojiti naslove Heroes Nijemca Olivera Pietscha, koji je računalnu igricu tipa Doom inventivno prebacio u realističko okružje javne garaže s više razina, pri čemu igrač umjesto raznih spodoba uništava balone (zasluženo specijalno priznanje žirija) i Talker Britanca Gada Hollandera, slojevit rad metafizičke intonacije s odlično implementiranim insertima iz Dreyerova Dana gnjeva.

U potrazi za smislom

U pratećim programima nagrada FIPRESCI-a pripala je hongkoško-južnokorejskom filmu Public Toilet Fruita Chana, autora koji je potkraj devedesetih debitirao krasnim ostvarenjem Made in Hong Kong, jednim od najljepših filmova desetljeća. I u novom ostvarenju Chan u realističko-bajkovitom modusu operira mladim ljudima u potrazi za životnim smislom te stvarnim i metaforičnim lijekom, no dojmljiv vizualni stil i atmosfera ovaj put ne uspjevaju nadoknaditi sve propuste narativno-dramaturške neartikuliranosti.

Posebno priznanje žiri je dodijelo mađarskom filmu Teso Dyge Zsombora, solidnoj kevinsmitovskoj varijaciji na temu urbane mladosti kakvu čini se poznaje svaka kinematografija zapadnoga kruga osim hrvatske. Dojmljiv je i I’m Taraneh, 15 Rassula Sadr-Amelija, još jedan iranski uradak koji kombinira društvenu kritičnost socraelističkih primjesa (mlada, dobra i privlačna petnaestgodišnjakinja ostaje trudna, a otac ne želi priznati dijete) s pomnom narativnom razradom i vizualnom izražajnošću; mlada djevojka na kraju pokaže odlučnost i snagu volje Ibsenove Nore, što nije prvi put da se suvremena iranska kinematografija nadahnjuje jednim od temeljnih zapadnjačkih modela ženske emancipacije.

Dokumentaristička propaganda

Među dokumentarnim ostvarenjima možda je najzanimljiviji From Dachau With Love Nijemca Bernda Fischera, ironijski pogled na suprotstavljene strane u sukobu oko spomeničke baštine bivšeg zloglasnog koncentracijskog logora u gradiću kojeg većina stanovnika želi izbrisati negativan imidž nacističkog zločina ili ga barem prepustiti zaboravu, pri čemu Fischer kao da poručuju kako su ljudi i njihov svijet lakrdija koja teško može rezultirati nečim dobrim, a u svakom slučaju ničim pametnim.

Jenin, Jenin Mohammada Bakrija, kontroverzan i jednostran prikaz posljedica židovskog uništenja izbjegličkog logora u Jeninu na jednoj je razini tek puka palestinska propaganda, no kad se ima na umu da je ta propaganda posljedica okrutne Sharonove politike te da je filmski vješto napravljena, s dobro odabranim sugovornicima i trenucima razotkrivanja istinske emocionalnosti, kao i humornim svršetkom koji dobrodošlo snižava povišenost prethodnog izlaganja i svjedoči o bosanskoj neuništivosti palestinskoga duha, onda je to rad koji zaslužuje respekt.

Ipak, najdojmjiviji je dokumentarni film prikazan na festivalu nizozemski Go West, Young Man Petera Delpeuta i Marta Dominicusa, melankolična putopisna posveta žanru vesterna koja će razgaliti svakoga tko je odrastao uz junake Divljeg zapada.

Damir Radić