Od dekonstrukcije do sempliranja

Od dekonstrukcije do sempliranja

Brojnost i raznolikost u tekstovima spomenutih likovnih inačica — u doista iznenađujućem rasponu od arte povera do primarne i analitičke umjetnosti — svjedoči, osim o maštovitosti pojedinih tumača, i o doista nepobitnoj odlici ponajboljih Bilićevih ostvarenja — jednostavnosti likovnih rješenja i složenosti naznačenih i nagoviještenih implikacija i asocijacija

Razgledavanje posljednje samostalne izložbe akademskoga kipara Nevena Bilića (rođen 1972), kao i prelistavanje njegova solidno ispunjena portfolija, nedvosmisleno navodi na zaključak kako je nadolazak novoga tisućljeća koincidirao i s dobro odmjerenim estetskim iskoracima mladog umjetnika.

Svoju je izlagačku aktivnost, unutar svoje generacije iznadprosječnu, započeo sredinom posljednjega desetljeća proteklog tisućljeća, najčešće u tandemu sa svojim opozitom Alemom Korkutom. U predgovorima katologa i novinskim opisima njegovih djela ponajviše su se rabili (da ne kažem raubali) pomodni termini poput neokonstruktivizma ili dekonstrukcije.

Brušenje vlastita izraza

Brojnost i raznolikost u tekstovima spomenutih likovnih inačica — u doista iznenađujućem rasponu od arte povera do primarne i analitičke umjetnosti — svjedoči, osim o maštovitosti pojedinih tumača, i o doista nepobitnoj odlici ponajboljih Bilićevih ostvarenja — jednostavnosti likovnih rješenja i složenosti naznačenih i nagoviještenih implikacija i asocijacija. Kraće rečeno, ono što ohrabruje jest dojam kako je riječ o logičnom umjetničkom razvoju od generacijskih općih mjesta prema sve prepoznatljivijem osobnom maniru. Gotovo su svi do sada izloženi Bilićevi radovi izvedeni u drvu (čini se da je odustao od eksperimenta miješanja metala i drva) i ulančani, pogotovo u slučaju recentnijih ostvarenja, u geometrijski pregledne sustave.

Upravo u tom smislu prosudbu Gorana Blagusa iz predgovara kataloga izložbe u Karasu, u kojoj ističe »metodu sempliranja elementarnog tkiva skulpture« smatram sretno iznađenom. Za one koji nisu vični vokabularu suvremene elektronske plesne glazbe napominjem kako je sempliranje uobičajen stvaralački postupak u tom glazbenom idiomu (neki ga čak povezuju i s oblikovnim principima tzv. serijalne glazbe), gdje se kao osnovni gradivni element koristi prethodno nasnimljenim izvatkom, to jest citatom, iz nekoga već postojećeg ostvarenja.

Držim da se upravo takvu, kvintesencijalno postmodernističku oblikovnu logiku, može razabrati i u ovom prigodom izloženim dekonstrukcijama kocke i varijacijama na temu hipara. Bilić, dakle, ne skriva derivativnost i svjesnu reduktivnost odabranih gradivnih elemenata, no maštovitim sempliranjem stvara nove, podjednako pregledne i podjednako razigrane sklopove.

Stav — da, postav — ne!

Uz dosad izrečene pohvale dosljednosti i domišljatosti u iznalaženju osobnog izričaja, u interesu objektivnosti valja istaknuti kako je sadašnji stupanj Bilićeve stvaralačke preobrazbe bolje dokumentiran katalogom nego postavom izložbe. Uvažavajući dobro poznatu neimaštinu i nejaku tehničku logistiku većine domaćih galerija, u reprezentativnom izlagačkom prostoru kao što je Karas ne bi smio biti vidljiv takav izlagački nemar i šlamperaj. Konkretno, imam na umu voluminozne geometrijske postamente koji nisu uklonjeni iz gornjeg izlagačkog prostora te se doslovno vizualno tuku s izlošcima, kao i na prilično nespretno izlaganje rebrastih drvenih skulptura neposredno na drvenom parketu.

Budući da su svojim situacionističkim odlikama Bilićevi izlošci bliži konceptu instalacije nego klasičnoj skulpturi (zbog toga su vjerojatno u zadnji čas odloženi, ali ne i odneseni postamenti), u najmanju je ruku bilo potrebno između izložaka i parketa umetnuti neku neutralnu monokromnu podlogu, eventualno bijeli ili neki drugi kromatski neagresivan karton.

No, bez obzira na teško oprostive previde u postavi, izložbom se Neven Bilić izdvaja kao neprijeporna skulptorska osobnost.

Darko Glavan