Neodoljivo privlačna zagonetka

Neodoljivo privlačna zagonetka

Magritte je i po petnaest puta slikao istu temu, ali uvijek različito, slično glazbeniku koji svaki put nudi novu interpretaciju

Dođi, Georgette, vraćamo se u Bruxelles!, obratio se naposljetku svojoj ženi do toga trenutka šutljivi René Magritte. Tako je 14. prosinca 1929. pred okupljenim nadrealistima prekinuo nemilu scenu u pariškom stanu Andréa Bretona koji je iznenada, živčano zahtijevao da Georgette s vrata skine križić jer da ga smeta. Papi nadrealizma nije to bio prvi sukob s katolkinjom Georgette. Nakon povratak u rodnu Belgiju Magritte se činio potpuno zadovoljan banalnim životom u kući na broju 94 briselske ulice Mimoza. Volio je čitati Hegela i Heideggera, ali više od toga privlači ga Otok s blagom Louisa Stevensona. Ujutro odlazi u šetnju, kupnju, svakoga popodneva igra šah, subotom prima goste. Piše dnevnik: »Ustao sam u devet, zadržao se u kuhinji, bacio pogled na vrt. U jedanaest je moja žena, koja se ne osjeća najbolje, legla. Ja radim na gvašu. Georgette je ustala u dva. Spremio sam ručak. Prošetao psa. Brr!«.

Tako je izgledao Magrittov dan, no nije prestao surađivati s Bretonom, podupire njegov obračun sa staljinizmom, sudjeluje na međunarodnoj izložbi nadrealizma u Parizu 1938. Sve je puklo 1947. kada potpisuje prokomunistički tekst, izravni udarac na Bretona. Breton ga iste godine javno proziva.

Rasprodaja nasljeđa

Koje li slučajnosti da se posljednjih mjeseci u Parizu upravo o njima dvojici toliko govori! Iz onoga istog Bretonova malog stana u ulici Fontaine, nedaleko Montmartrea, odneseno je, naime, usprkos zgražanju i prosvjedima, na aukciju u pariški Drouot na tisuće knjiga, stotine slika, skulptura i gomila dokumenata. Među prošli mjesec prodanih pet tisuća i petsto objekata našla su se i Magrittova djela. A njemu je, pak, zemlja optužena za takvu bezglavu rasprodaju kulturnoga naslijeđa u Nacionalnoj galeriji Jeu de Paume u Parizu posvetila retrospektivu s više od stotinu i pedeset slika, crteža, skulptura i fotografija. Štoviše, kako je riječ o Magritteovoj prvoj francuskoj retrospektivi unatrag dvadeset i tri godine, to je, uz skandal oko Bretona, svojevrstan događaj godine.

Autor koncepta, direktor Jeu de Paumea Daniel Abadie, pripremao je izložbu nekoliko godina imajući na umu i ogromnu briselsku retrospektivu iz 1998, u povodu stogodišnjice umjetnikova rođenja. Prije svega želio je, kaže, razbiti predodžbu o Magritteu kao posljednjem pa i nevinom klasiku nadrealizma. »Promotrimo li unutar nadrealizma dvije tendencije s čije su jedne strane, primjerice, Ernst, Miro i Masson, a s druge De Chirico, Dali, Magritte pa dijelom i Tanguy, posve je sigurno da je upravo Magritte presudno utjecao na sljedeće generacije«, ističe Abadie. Naravno, pri tome misli na njegove paradoksalne veze riječi i slike, koje su u svojim konceptima dešifrirali i razgrađivali, hvatajući se u koštac napose s notornim Ovo nije lula, Joseph Kosuth, ali i Michel Foucault, Phillipe Sellers, Henry Michaux, Guy Scarpeta. Doista, da umjetnost nakon Magrittea više nije bila ista potvrdili su i pop artisti upošljavajući upravo njegove prikaze pomaknutoga, depersonaliziranog pogleda na objekt.

Agent provokator

Ali ako je sve to čvrst dokaz iluzije o nevinosti njegova stvaralaštva i sam njegov život i djelovanje daleko je od nje. Možda je svojom ozbiljnošću i strogošću svojstvenima provincijskom pisaru ili stilom koji nije dopuštao mijenjanje crnog kaputa i klobuka pa ni psa koji se, bio crn ili bijel, uvijek morao zvati Toutou, Magritte tek podcrtavao svoju povučenost. Možda je zapravo udovoljavao Gorgette koju je kao djevojčicu slučajno upoznao u botaničkom vrtu i cijeli život odano dijelio njezinu ljubav za banalnim malograđanskim životom među loncima s cvijećem i porculanskim figuricama. Sve to, kao i njegove izjave koje nisu išle dalje od fraza — Znate, uspjeh je pitanje slučajnosti — s druge je strane davalo povoda da neki u njemu vide nekakvog tajnog agenta. No, agent provokator svakako je bio. Jer Magritte je i na svoj pedeseti rođendan tijekom kraljičina posjeta izložbi što ju je organizirala belgijska komunistička partija bijesno uzviknuo: »Kraljica je ta koja je imala čast susresti se s partijom, a ne partija koja je pristala primiti tu staru kurvu.«

Nakon završene škole lijepih umjetnosti u Bruxellesu 1918. Magritte je pod utjecajem De Chirica, a nezadovoljstvo što ga je izazivalo zarađivanje za život crtanjem plakata tek naizgled prestaje kada s Eduardom Mesensom 1925. osniva grupu nadrealista. Nikad nije vjerovao da bi mu slikarstvo moglo promijeniti život, a kamoli biti utjecajno. Sama riječ slikarstvo činila mu se pretencioznom. »Slikarstvo je gnjavaža, gnjavaža je baviti se njime, gnjavaža je staviti ga na tržište«, rekao je, možda i nesvjestan koliko takvim konvencionalnim govorom udara po konvencijama. Magritte ne traga dalje od svakodnevnog objekata. Jaje zatvara u kavez, oblake polaže na kristalnu čašu, namjesto lica na svoj portret stavlja jabuku ili pticu, Davidovu gospođu Recamier na divanu je zamijenio lijesom, njegova gola ženska tijela su raskomadana, a djevojčica jede mrtvu, krvavu pticu u djelu. Užitak se na određeni način poigrava s nadrealističkim stereotipom. Ali ono u Magrittea zadivljuje posvemašnje je dokidanje veze između riječi i predodžbe, stvari i njihova odraza, punine i praznine. Između gledatelja i prikazanoga neprestana je nerješiva zagonetka, frustrirajuća i istodobno neodoljivo privlačna.

Noć usred dana

Magritte je i po petnaest puta slikao istu temu, ali uvijek različito, slično glazbeniku koji svaki put nudi novu interpretaciju. Na izložbi u Jeu de Paume tri su verzije njegova Carstva svjetla kojima se bavio punih petnaest godina kako bi prikazao noć koja se spušta usred dana na drveće i kuću sa samo jednim osvijetljenim prozorom. Jednak je slučaj i s dvama platnima Crvenog modela, prikaza cipela koje završavaju nožnim prstima, ili s radovima u kojima lica ljubavnika opsesivno prekriva velom sjećajući se da su tako pokrili lice njegove majke koja se ubila bacivši se u rijeku. Na postavu su i jedinstveni prikazi krajolika u krajoliku, portret njegovog mecene Edouarda Jamesa koji se promatra u zrcalu što ga prikazuje s leđa.

Magrittea kakva nismo željeli vidjeti, a ipak smo morali da bi se, pretpostavljamo, stekao cjelovit uvid u kompleksnu ličnost, kustos izložbe predstavlja s bezrazložno velikim izborom djela. Riječ je o takozvanom renoarovskom Magritteovu poslijeratnom razdoblju, kada ostvaruje 17 čudovišnih ulja i 22 gvaša koji su na njegovoj pariškoj izložbi 1948. izazvali napade kritike i nadrealista. Georgette je i opet bila presudna. Uvjerila ga je da se vrati »dobru slikarstvu«. Posljednji krik nastaje 1967, u godini Magritteove smrti. Prikazuje stablo i jedan list i, reklo bi se, mogao bi imati simbolično značenje. Ali ne. Slikar u kojega u okamenjenim prikazama, naizgled lišenima svakog osjećaja, ipak prepoznajemo ironiju imao je na umu Posljednji krik mode. A nije li jednom rekao i kako je njegova »ljubav prema luli sasvim platonske prirode«.

Ružica Šimunović