Dvije boce šampanjca u Moulin Rougeu

Dvije boce šampanjca u Moulin Rougeu

Bečki Muzej Leopold u svojim podrumskim prostorijama ugošćuje tri stotine i pedeset litografija, od čega dvadeset i osam plakata iz spomenute zbirke. U vrlo pariškom, za potrebe izložbe sagrađenom ambijentu u kojem prevladava crveni baršun, izložen je veći broj pripremnih radova za svaki litografski list, čestitki s posvetama, pozivnica i jelovnika otisnutih u vrlo malom broju primjeraka

Senzualni ples Loie Fuller oduševljavao je Pariz u zadnjem desetljeću devetnaestoga stoljeća. O njoj je, osim Mallarmea, Yeatsa, Rodina i Whistlera, s divljenjem govorio i A. G. Matoš, smatrajući ples »domišljate Amerikanke« kroz snopove svjetlosti iz skrivenih reflektora ostvarenjem ideje Gesamtkunstwerka. Opsjednut pokretom i noćnim životom velegrada, Fulleričine je nastupe pomno pratio i jedan od najboljih francuskih crtača. O njemu će Matoš, nakon susreta u Maison du Rire, zapisati: »...ja ne poznajem pariškog kroničara elegantnijeg, istinitijeg i pariškijeg od tog majstora koji se srećom popravi od ludila i koji se tako malo brine za općinstvo...«.

Henri Marie Raymond de Toulouse-Lautrec-Monfa bio je potomak glasovite plemićke obitelji koja je svoje korijene vukla iz karolinškoga doba. Po rođenju su mu pripali pravo ženidbe kraljevskih kćeri, raskošni dvorci, lagodna egzistencija u sigurnom svijetu privilegiranih, ali i okrutan podsjetnik na običaje vlastitih predaka. Naime, grofovi od Toulousea smatrali su incest sasvim prihvatljivim načinom osiguravanja potomstva i vlastita imetka, koji je uvijek ostajao unutar obitelji. Henri Marie Raymond bio je tragična žrtva ovog roditeljskog egoizma. Težak fizički hendikep koji mu je u genetski kôd upisala dekadentna aristokracija, a zapečatila nezgoda u djetinjstvu, učinio je od njega bizarnu pojavu. »Nikada ne bih slikao da su mi noge bile duže«, znao je naglašavati u napadima samoironije, nikada ne tražeći sažaljenje.

Dokument o životu i moralu

Toulouse-Lautrecov grafički opus koji je nastao u jednom desetljeću, između 1891. i 1901. godine, po svojoj je objektivnosti jedinstvena dokumentacija o životu i moralu sredine kojoj sam autor, sudeći prema njegovu podrijetlu, nije trebao pripadati. Dobrovoljni izlet u polusvijet sumnjivih pariških lokala, varijetea, cirkusa, bordela, kazališta i najskrovitijih zakutaka u kojima se prodavala zabava, za njega je trajao cijeli život. Pohodio je kabarete Chat Noir i Le Mirliton, lokale na Champs-Elysée, u Rue d’Amboise, Rue des Moulins i u Rue Joubert, nije propuštao premijere u Théâtre Libre, Théâtre de la Reinaissance i u avangardističkom Théâtre de l’ Ouvre. Danas su pariške bordele i varijetee zamijenili supermarketi, a iz Toulouse-Lautrecova vremena stoji samo jedan teatar — Elysée Montmartre na Boulevard de Rochechouart. U polusvijetu naviknutom na bizarnosti obogaljeni umjetnik našao je utočište u kojemu na njega nitko nije upirao prstom, u kojem su ga svi poznavali, cijenili i — ostavljali na miru.

Kad se početkom listopada 1889. godine na Boulevard de Clichy otvorila tadašnja palača plesa — Moulin Rouge — započeo je i slavljenički pohod tehnike litografije u boji koju je Toulouse-Lautrec razradio do savršenstva. Iako je tehniku otkrio relativno kasno, postao je nenadmašan u crtanju direktno na kamenu ploču. Upravo je grandiozni plakat iz 1891, koji najavljuje nastup plesačice Louise Weber zvane La Goulue, a dizajniran za otvorenje nove sezone u Moulin Rougeu, izazvao revoluciju na pariškim zidovima. Već iste godine Toulouse-Lautrec postaje zvijezda. Mnoge su pariške plesačice i glumci svoju popularnost i vrtoglavi uspjeh zahvaljivale upravo ovom majstoru linije. Sugestivna kontura, valovita, isprekidana i nervozna linija te velike plohe čistih boja ostali su zaštitni znak karakternih studija pripadnika pariške scene.

Za Toulouse-Lautreca nije bilo razlike između lijepe i primijenjene umjetnosti — s istom je pažnjom dizajnirao scenografije, programe kazališta, omote knjiga, ilustracije časopisa, zidne dekoracije bordela, čestitke za prijatelje i obitelj, pozivnice i jelovnike pariških restorana. No, na prvom je mjestu bio plakat, čiji je dizajn u njegovu radu dosegao umjetnički vrhunac. Te su ikone reproduktivne, subkulturne umjetnosti u zadnjem desetljeću 19. stoljeća stajale nešto više od jednog koktela, a za litografije u boji trebalo je izdvojiti jednak iznos franaka kao i za dvije boce šampanjca u Moulin Rougeu...

Abrevijatura prostora

Aristokrat-boem s instinktom kroničara izrazito oštroga oka marljivo je bilježio pojave koje su nastajale kao posljedica sraza dvaju oprečnih svjetova. Crtao je povlaštene pripadnike društva kako u hramovima razvrata kupuju sve što im se prohtije. Bez imalo je patetike prikazivao najsiromašnije koji su prodavali jedino što im je preostalo — vlastita tijela. Ovi su radovi analiza melankoličnog i ružnog svijeta iz neposredne blizine, dokumenti koji bez ikakvog sentimenta prikazuju pojedinca okruženog svijetom razmazane šminke iza spuštenih kazališnih zastora, zadimljenom atmosferom plesnih lokala, crvenim baršunom pariških bordela, svijetom iluzija, klaunova, kabaretista, pozera i prostitutki — tim rasadnikom lažnih nada. Toulouse-Lautrec zauzeo je poziciju hladnog dijagnostičara koji nad svojim motivima/likovima nije izvodio nikakve kozmetičke zahvate. Njegovi su plakati reklame bez društvenopolitičkih poruka, a u radovima je uvijek polazio od analize ljudskog lika, smještajući ga tek u abrevijaturu prostora dovoljnu da otkrije karakter okoline. Tom je analizom stvorio dokumente ljudskoga postojanja koji su, iako često tragikomični, bizarni ili iritantni, ponajprije autentični.

Pariški ambijent u Muzeju Leopold

Krajem stoljeća berlinski je sakupljač umjetnina Otto Gerstenberg prepoznao novo i osobito u Toulouse-Lautrecovu izrazu. Prije Prvoga svjetskog rata Gerstenberg je uspio sakupiti najveću zbirku autorove originalne grafike koja se danas drži potpunijom od one u pariškoj Biblioth#que Nationale. Bečki Muzej Leopold u svojim podrumskim prostorijama ugošćuje tri stotine i pedeset litografija, od čega dvadeset i osam plakata iz spomenute zbirke. U vrlo pariškom, za potrebe izložbe sagrađenom ambijentu u kojem prevladava crveni baršun, izložen je veći broj pripremnih radova za svaki litografski list, čestitki s posvetama, pozivnica i jelovnika otisnutih u vrlo malom broju primjeraka.

Do svoje je smrti Toulouse Lautrec napravio 368 litografija. Veliki broj nastao je inspiriran višetjednim boravkom u bordelu koji mu je, navodno, pribavio jednu od opakijih spolnih bolesti. Od 1898. više nije bio u stanju raditi trijezan, čari apsinta potpuno su potisnule kontakt sa realnošću. U trideset i šestoj godini preminuo je od opće tjelesne slabosti uzrokovane nasljednim faktorom i alkoholizmom u dvorcu Malromé. Toulouse-Lautrec nije bio čovjek koji je podnosio samoga sebe, iako je upravo ovaj preduvjet za sreću zabilježio u vlastitu dnevniku. Svijet njegovih grafika ostao je okrutno trijezan i vrlo živ do danas. U njemu jošuvijek nema zagonetki ili simbolike, patosa, gorčine ili poruge. Njegovi prikazi fasciniraju uvjerljivošću, jer su na jedinstven način pročišćeni i od najmanje trunke lažnoga.

Iz Beča Libuše Jirsak