Crescendo s krijestom

Crescendo s krijestom

Apstrahirajući predmetnost u korist autonomije crte i oblika, mrlje i kromatskog akcenta, Kuliš se nije sasvim odrekao stanovite referencijalnosti. Planovi, slojevi, vertikalne razine kadrova najčešće ipak upućuju na odnos mora i neba, s valovljem u sredini

U više od četvrt stoljeća rada i izlaganja Vatroslav Kuliš stvorio je vrlo postojan slikarski profil. Kolorizam i gestualnost, asocijativni pejzažizam i dinamičnost elementa prepoznatljivi su lajtmotiv svih njegovih faza i ciklusa. Vjernost klasičnom mediju, ulju na platnu, također nije dovođena u pitanje, premda je u nizu navrata pokazao stanovite mogućnosti proširenja svoje djelatnosti prema prostornom mišljenju (na rubu instalacije) ili prema određenosti mentalnog projekta.

Najnovijom serijom od dvadeset slika velikoga formata uvjerljivo nastavlja na zacrtanoj brazdi. Vitalistička i hedonistička konstanta možda je tek malo zasjenjena posvetom nedavno preminulom prijatelju, književniku Tomislavu Slavici. Naslov ciklusa Riffovi upućuje na tehnički postupak slobodne improvizacije terminom posuđenim iz džeza, a izlaganje u ambijentu Umjetničkog paviljona izaziva neizbježne povijesne asocijacije, od marinizma zagrebačke šarene škole, preko pejzažnog strukturalizma Glihe i Dulčića, pa do temperamentne apstrakcije i ništa manje uvjerljive transpozicije krajolika Murtićeva Jednog ljeta.

Dvojnost aktualne pozicije

U predgovoru katalogu izložbi Radovan Vuković stoga opravdano ukazuje na stanovitu dvojnost Kuliševe aktualne pozicije, na istodobnu eruditsku oslonjenost o modernu tradiciju viđenja i tumačenja elementarne prirode i na veliku slobodu rada, upravo nagonskog i neobuzdanog pražnjenja energije kroz snažne kromatske konfrontacije i jake manualne akcije. Doista, kao u džezu, s jedne je strane (zadana) motivska podloga i (postavljeni) tonski ključ, a s druge dolazi kaptiranje slučaja i igra s nepredviđenim. Za sretan ishod potrebno je dobro asimilirati pretpostavke ranijih ostvarenja (da ne smetaju) i prepustiti se intuiciji — da ne kažemo: inspiraciji ili Kairosu, bogu sretnoga trenutka!

Kuliševi Riffovi izloženi u Umjetničkom paviljonu nude za kritički razgovor još jednu paradoksalnu polarizaciju. Kao djela velikoga formata, kao monumentalni kadrovi, računaju na socijalni, kolektivni odjek, ali isto tako ih možemo čitati kao uvećani psihogram samog autora, kao najevidentnije razotkrivanje sasvim intimnih impulsa, kao gigantografiju emocionalnoga stanja u trenutku slikanja. U mjeri u kojoj se slike obraćaju široj javnosti teže emaniranju pozitivnih vibracija i čak epikurejskog senzualizma. U tom smislu možemo čak kazati da su velike (relativno neutralno oslikane) pozadine upravo dizajnerski koncipirane, da su svjesno oslikane čistim, privlačnim i izrazito efektnim nanosima žutila, plavila, zelenila i rumenila (u rasponu od ljubičastih do karminskih preljeva). A s obzirom na osobni duktus, pečat i rukopis slikara složit ćemo se s oksimoronskom formulacijom Igora Zidića kako je riječ o pejzažnim autoportretima.

Apstrahirajući predmetnost u korist autonomije crte i oblika, mrlje i kromatskog akcenta, Kuliš se nije sasvim odrekao stanovite referencijalnosti. Planovi, slojevi, vertikalne razine kadrova najčešće ipak upućuju na odnos mora i neba, s valovljem u sredini. Neslučajno je najdonji dio slike naglašeno horizontalan (i po mogućnosti plav ili zelen), a zatim slijedi središnje područje naglašenoga kistovnog aktivizma, vatrometa i vodoskoka boje, drippinga i curenja mrlja, pirueta i prskalica pigmenta, uzavrelih otisaka i prepletenih tragova kolorističkih nanosa. Motivika vala opravdava upravo eruptivno nadiranje silnica, razgibano crtovlje i spiralno, pleterno vijuganje linija, sve eksplozije u jezgri, kromatskog crescenda što se zbiva na krijesti ondularnog uzgona. Kao što svjetlost — po Huygensu — ima korpuskularnu i valnu dimenziju postojanja, Kuliševa valnost ima pak svjetlosnu i tvarnu dionicu bivanja.

Sublimacija materijalnih efekata

Ustrajali smo na višestrukom binarizmu, pravoj konstitutivnoj dvojnosti ovoga slikarstva. Naravno da se u kreaciji krajnosti pomiruju, da uspjelo djelo sjaj zahvaljuje sublimaciji materijalnih aspekata. U najnovijem Kuliševu ciklusu Riffovi zamjetljiv je povremeni višak kalkulacije s dizajnerskim ili scenografskim efektima postava, a povremeni manjak uloga neopterećenog temperamenta. Mislimo pritom na odveć mehaničke polukrugove ili gotovo geometrizirane arkature »mostovnih« tokova. Žestina boje i karakter mrlje, naime, ne prihvaćaju lako stereotipiju ornamentalizma, monotoniju gestualnih susljednosti. No gdje Kuliš uspješno koristi gustinu impasta, gdje izbija niz podloge latentni energizam kontrasnog sloja, gdje rukopis slijedi valnu dužinu kolorističkog napona, gdje je temperatura postignuta žarom žudnje i nervom užitka u teksturi, taj se likovni umjetnik pokazuje uvjerenim zagovornikom odabranoga medija, dapače uvjerljivim korisnikom svih slikarskih potencijala, vjernikom slikarstva neslikarskom vremenu usprkos.

Tonko Maroević