Borba za kriterije

Borba za kriterije

Za naše društvo nije tragedija toliko nezaposlenost, koliko ignorancija i neulaganje u one koji su jedini obrazovani i ohrabreni vući naprijed po europskim kriterijima. Osim ohrabrivanja kreativnosti, smisao je Akademije u njihovu prepoznavanju i davanju preporuke društvu da se za njih pobrine, prije no što beznadno izgube volju za životom

Ovih dana javnosti je predstavljena (pre)ambiciozna monografija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, stogodišnje sveučilišne dame. Nažalost, ta prigoda nije iskorištena da se staloženo, odgovorno i javno progovori nekoliko riječi o stanju te institucije, o perspektivama njezinim i njezinih institucionalnih nakana u obrazovanju umjetnika. Izazvala je zajedljive članke i izjave nekolicine doista frustriranih teoretičara, frustriranih činjenicom da tako pametni moraju intelektualno opsluživati umjetnike koji pokupe svu slavu, a bogme i nekolicine umjetnika frustriranih sumnjom u bonitet vlastite slave.

Umjesto konstruktivnih i dobronamjernih kritika za koje apsolutno ima mjesta, koristile su se općenite ljige u smislu konzervativnosti, nedostatka kreativne atmosfere, zastarjelosti nastave, sumnjive umjetničke vrijednosti nastavnika-umjetnika, pa čak i doista posve subverzivne izjave o padu interesa za studiranjem na toj ustanovi.

Doista, svrha studiranja za umjetnika promijenila je posljednjih pola stoljeća definiciju i tu činjenicu valja prepoznati, ali nipošto nije izgubila smisao. Derutna i dijelom arhitektonski zaštićena zgrada ostala je na adresi Ilica 85 prolazeći kroz civilizacijske, društvene, državne, medijske i žanrovske mijene. Te mijene često su bile brže i dramatičnije no što se ona mogla mijenjati, ali tako je sa svime u životu. Na kraju, uči nas iskustvo da sve mijene nisu uvijek dinamički progresivne, da je njihova revolucionarnost često opsjena, pa je određena konzervativnost u bespogovornom prihvaćanju novoga znak odgovornosti prema istinskom, a ne krivotvorenom razvoju.

Očajnički željna intelektualne elite

Osnutak Akademije po svoj prilici bio je znak kritične mase zrelosti hrvatskoga građanskog društva na početku dvadesetog stoljeća, društva koje je slutilo da se mora organizirano planirati budućnost čije će tijekove uvijek generirati ambiciozni, rodoljubni i kreativni ljudi. Nije ni čudo što je prva generacija nastavnika na ALU reprezentacija naše likovne umjetnosti. Poslije će se pokazati da vrlo često genijalni umjetnici nisu podobni za nastavnike, no u to doba profesorstvo za bardove naše kulture bio je i svojevrstan prosvjetiteljski čin u zastrašujuće zapuštenoj zemlji, tako očajnički željnoj vlastite intelektualne elite.

Naravno, velika imena instinktivno su stvorila u nastavi sustav klasa. To znači, već sama njihova prisutnost trebala je biti božanskim nadahnućem budućim Meštrovićima i Hegedušićima. Uostalom, priča se da je Augustinčić tek dva-tri puta godišnje pohodio studente. Cio nastavni koncept bio je u orbiti nastavničkih atelijera. Navodno, Meštrović nikada nije uzeo svoju plaću, nego ju je dijelio siromašnim studentima. Svakako, bilo je to predmedijsko, predinformatičko i predglobalizacijsko vrijeme i nastavnici su bili uvjereni kako će baš svaki diplomirani akademski umjetnik biti umjetnički profesionalac s imenom, gdje će kipari graditi monumente, a slikari prodavati svoja uokvirena djela dobrostojećoj gospodi. Kasnije statistike pokazale su da je već i onda velik dio diplomiranih umjetnika nakon akademije krenuo nekim drugim putem, a mnogo godina kasnije naprednija društva od našega shvatit će da to i nije tragedija. Dapače. Kreativno obrazovan čovjek dragocjen je i nenadoknadiv za društvo bez obzira kojim se poslom bavio, a karizmatske potpisnike djela nemoguće je nastavno projektirati.

Stampedo medijskoga razvoja dovršio je do kraja istinu o tome. Potreba za akademijama u svijetu ne da se nije smanjila, nego je višestruko porasla. Shvatilo se naime da je životno važno cure i dečke između 18. i 23. godine života, kad se s obrazovnim poklapa i njihovo hormonalno i socijalno sazrijevanje, ohrabriti da vjeruju u opstanak od vlastite kreativnosti, jer samo taj mladenački optimizam očuvat će društvo od supremacije tržišno nadmoćnijih. Osim toga, u tome razdoblju valja raspoznati najpotencijalnije i najdarovitije, u 24. godini pružiti im najbolje moguće uvjete kako bi u 27. godini oni kreirali tržište i usmjeravali trendove.

Pauperizaciji usprkos

Samo svojevrstan intelektualni protekcionizam spašava društvo od atrofije!

Učinak naše Akademije u tom samozatajnom procesu grandiozan je. Ona je jedna od onih malobrojnih institucija zaslužnih što se doista mnogi čude gotovo nelogičnu opstanku hrvatstva kao identificirane europske supstancije, usprkos zastrašujućim civilizacijskim kušnjama pauperizacije.

Sve to vrijeme Akademija je obavljala, htjela — ne htjela, još jednu funkciju: onu socijalnu. Poput Škole narodnog zdravlja, koja je izvlačila ljude s dna bijede i zaostalosti, i ona je bila prisiljena žmiriti na činjenicu da zajedno studiraju djeca čiji bi roditelji mogli financirati Akademiju s djecom koja spavaju na klupi u parku. Upravo taj socijalni element generirat će svojevrsnu letargiju i prepuštanje sudbini, što danas raspoznajemo u mirenju sa često neljudskim okolnostima u kojima studenti rade. Ta letargija može se zabašurivati svojevrsnom otkačenošću koja je, tobože, primjerena boemskom, umjetničkom miljeu, no smrad iz ruševnih zahoda u tom smislu nema nikakva opravdanja.

Stanovita konzervativnost u nastavi, naslijeđena iz Akademijinih biblijskih vremena, danas se pokazuje kao prednost! I tu površni pozivači na modernizaciju najviše griješe. Bio sam na mnogim akademijama u svijetu, posebno dobro poznajem planove i programe svih učilišta gdje se studira animacija, i znam da se svi, baš svi, muče s dilemom: da li studente obrazovati kao svojevrsnu kreativnu elitu i pritom ih držati daleko od tehnologije, jer ono što oni smisle već će netko realizirati, ili studentima dati neki konkretan kruh u ruke, a tko je kreativan, tim bolje?

Sve akademije u svijetu rastežu se nekako između tih ekstremnih koncepcija. Naša Akademija u tom je smislu hibrid, što držim njezinom najvećom prednošću. Naime, klasični odsjeci, slikarstvo, kiparstvo i grafika, svakako trebaju ustrajati u konzervativnosti, to je rijetka biljka za koju bi dale bogatstvo institucije bez tradicije, a modernost i medijsku dinamičnost treba slijediti u novim odsjecima (animacija, novi mediji, itd.). Interakcija i suživot ta dva sustava dobitna su kombinacija za Akademiju, i pozivanje na nedokazanu modernizaciju klasičnih odsjeka samoubojstven je čin.

Kontradiktornost umjetničke znanosti

No, koji su najveći problemi Akademije?

Ona je u sustavu sveučilišta nejasno definirane i shvaćene autonomnosti, a zapravo na skrbi Ministarstva znanosti i tehnologije. Iz te činjenice proizlaze mnoge dubioze. Nastavnicima u napredovanju nije jasno da li se umjetnošću moraju baviti ili o njoj pisati. Akademija je zbog kontradiktornosti umjetničke znanosti osujećena u novaštvu, u poticanju poslijediplomskog studiranja, u koncipiranju posebnih projekata kroz zavode i institute.

Akademija je trajno frustrirana neimaštinom zbog nedostatka vlastitih prihoda. Kao prodekan za upravu, u kratku razdoblju obnašanja te dužnosti, već nekoliko puta bio sam u prigodi odgađati prisilno isključivanje plina i struje. Kratko sam na Akademiji, ali već sam nekoliko puta sudjelovao u internim aukcijama kako bismo namaknuli novac za studijsko putovanje studenata.

Akademija se doista ne zna niti može baviti biznisom. Ona nije u mogućnosti (poput nekih drugih fakulteta) upisivati tisuće studenata koji plaćaju studij po četvornom metru i kojima se diskretno šapne da i ne moraju dolaziti na nastavu (uostalom za takvo mnoštvo i nema mjesta). Nedostojno joj je pljačkati studente na fotokopiranju, nema sportske dvorane koju bi iznajmljivala malonogometnim klapama, nema sudske medicine, ne popravlja zube... I uopće, cio taj sustav vlastitih prihoda problematičan je. Ali je, bogme, problematičan i proračunski sustav u kojem je najvažnije poznavati gospođu Hlupić i gospođu Rogić u Ministarstvu. Jer u tom sustavu nema baš nikakva sustava kvota. Novac se daje na lijepe oči. Otkako je Akademija osnovala dva nova odsjeka (za restauriranje-konzerviranje umjetnina i za animirani film), proračunski novac za materijalne troškove smanjen joj je za sto tisuća kuna mjesečno!

Mentorska je nastava na Likovnoj akademiji skupa i stoga frustrirajuća kako za siromašnu akademiju tako i za siromašne studente, a bogati se prikrivaju mimikrijom urbane odjeće i naušnica.

Osim derutne matične zgrade u Ilici dubioznih vlasničkih odnosa s nekoliko stanara (!) i Ljevaonicom umjetnina čiji je status tabu, nastava se odvija na još nekoliko lokacija: Nastavnički je odsjek na Jabukovcu, Restauratorsko-konzervatorski u Zamenhofovoj, Novi mediji su u Zagorskoj, a Animirani film na čak dvije lokacije u Zagreb filmu.

Na Akademiji radi 27 redovnih i izvanrednih profesora, 13 docenata, nekoliko suradnika i vanjskih suradnika. Što god netko mislio o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i smislu osobne karizme u modernom vremenu, naši najbolji potencijali usredotočeni su na Akademiji. Dakako, imamo velikih umjetnika koji nisu tamo. Ili nisu za taj posao, ili im se ne isplati. Nedobronamjerni često nastavnički posao na Akademiji nazivaju sinekurom. Pa što ako je to sinekura? Ta plaćica minimum je skrbi za ljude koji su u delikatnoj životnoj utakmici vrhovima prstiju primili užarenu štafetu koju će u trci na sto metara pokušati predati mlađima i pripravnijima. Ulaganje u nastavnike isti je dio procesa kao i ulaganje u studente. Slažem se da je produktivnost nastavnika nedovoljna. Ali, tako je na čitavom Sveučilištu!

Poticanje entuzijazma i lojalnosti

Što bi Akademija mogla i trebala sama napraviti u okolnostima kakve jesu?

1. Svakako, sve poznate umjetnike uključiti u nastavu sustavom gostovanja, seminara ili radionica.

2. Stvoriti interni kriterij za profesora-mentora, dostojna i kvalificirana da ima klasu. Jer mnogi se nastavnici doista u sustavu znanstvenog napredovanja pokažu nedovoljno karizmatskim. No, ako već postoji sustav klasa, onda bi studenti morali imati pravo na izbor. Jer završiti u klasi jednoga ili drugoga profesora, isto je kao i završiti dvije različite akademije. Što je logično. Ali, što napraviti onda s profesorom kojega nijedan student ne upiše?

3. Modernizirati funkcioniranje službi koje opslužuju nastavu. Ako je nastava u nekoj nijansi razumljivo otkačena, nema nikakvih razloga da je otkačeno i računovodstvo.

4. Otvoriti se više javnosti u prezentaciji i afirmaciji studentskih radova. Javnost će vidjeti da imamo odlične nastavnike, dobru koncepciju nastave i fantastične studentske potencijale.

5. Poticati nastavnike na veći entuzijazam i lojalnost. Nažalost i na Akademiji ima nastavnika koji tezgare na tri fakulteta, ali ih ni letvom ne možeš natjerati na veću produktivnost tamo gdje primaju plaću. No, to je boljka koja je generirana sa Sveučilišta. Općenito, mi smo zemlja u kojoj se uglavnom ljudi bave tuđim, umjesto svojim poslovima.

Komplementarni sklopovi znanja

Što bi (akademska) zajednica morala učiniti?

1. Ne čekajući Godota bolonjske deklaracije, u sustavu kakav jest afirmirati prepoznavanje i honoriranje studenata koji se kvalitetom razlikuju. Na svaki način mora im se pomoći da prebrode socijalne probleme, a ne da su nakon promocije, već na tramvajskoj stanici u Ilici, visokokvalificirani socijalni slučajevi. Za naše društvo nije tragedija toliko nezaposlenost, koliko ignorancija i neulaganje u one koji su jedini obrazovani i ohrabreni vući naprijed po europskim kriterijima. Osim ohrabrivanja kreativnosti, smisao je Akademije u njihovu prepoznavanju i davanju preporuke društvu da se za njih pobrine, prije no što beznadno izgube volju za životom.

Kad bi samo jedan jedini, onaj najbolji student iz jedne generacije mojih studenata, bio siguran da će ga društvo poduprijeti u njegovim najtežim godinama (kad diplomira), bilo proračunski financiranim poslom, bilo nastavkom školovanja, uvjeravam vas da bismo za deset godina pitali: »Pošto Europa?«

2. Valja potaknuti institucionalnu suradnju umjetničkih fakulteta (sve tri akademije, arhitektura, dizajn) i uvesti međusobnu instituciju izbornih predmeta kako bi studenti sami, barem u 25-postotnom iznosu kreirali komplementarni sklop vlastita znanja. Neshvatljivo mi je, na primjer, da student bilo kojega filmskog ili kazališnog žanra ne stekne za vrijeme obrazovanja nikakva saznanja o glazbi! Može li se i smije li se u današnjem medijskom svijetu, gdje se potrošačima kulture i umjetnosti obraćate u teškoj konkurenciji putem tehnoloških posrednika, itko obrazovati monomedijski?

3. Svakako valja definirati smisao i udio teoretskih predmeta. Danas više nema genijalnih neznalica i uspješnih boema. Danas ljudi studiraju kako bi se obrazovali u svakom smislu i tako bili pripravni na životne promjene. Završila je era studiranja u kome se stječe kvalifikacija za zauvijek definiran posao. Zato je udio teoretskoga znanja nenadomjestiv. Akademija ne zna hoće li razvijati vlastitu teoretsku katedru, ili će potražiti pomoć vrsnih stručnjaka na drugim institucijama (filozofski, bogoslovni fakultet, itd.).

Nažalost, inercija oko rješavanja tih pitanja dobrim je dijelom potaknuta marom nevidljivih lobija tezgara, kao i onih koje goni entuzijazam vlastitih prihoda.

4. Moralo bi se smoći snage i napraviti veliki organizacijski i prostorni pomak: dati zamjenski prostor Školi Slava Raškaj za neprimjerenu uličnu zgradu u Ilici te ujediniti čitav prostor Akademije u Likovni centar s kampusom! No, koliko god logično, to se čini utopijom. Moralo bi se oko toga složiti nekoliko ministarstava i gradskih institucija impregniranih zapretenim privatnim interesima.

Ne upropaštavajte Akademiju

Akademija obrazuje individualce. Kao u vojnih pilota, njihov emotivni i profesionalni habitus delikatan je, krhak i dragocjen.

Kao što sam fanatični zagovornik državne mature, isto tako podupirem decentralizaciju visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Hrvatska je zemlja ponosnih regija i polisa i neka akademije u svakome gradu! Ali, molio bih: dajte, napravimo nekakve kriterije! Činjenica provincijske frustriranosti nije dovoljna da bi, osim nogometnoga kluba, neki grad imao i akademiju.

Fućka mi se, ali nije li to čudno: o mojim animiranim filmovima piše u osnovnim udžbenicima iz kojih uče svi studenti animacije u anglo-američkom jezičnom prostoru, predavao sam na Royal College of Art u Londonu, gdje studenti plaćaju sedamnaest tisuća funti godinu, o manjim sveučilištima da i ne govorim, ali nema šanse da me netko pozove održati jedno obično predavanje na Akademiji u Splitu! I to besplatno.

Akademije se moraju natjecati.

Ali, nikako ne na način da namjerno upropaštavamo zagrebačku!

Joško Marušić